Polje kruški, Nana Ekvtimishvili
„Ta djeca su možda zaostala, ali dobro znaju šta se dešava, vidiš?“
„Lela se pitala da li je ovo groblje samo za normalne ljude ili je i za idiote.“
„Stalno im govorimo da ne izlaze sami, stalno im ponavljamo, kaže Tiniko, ali jednostavno nemamo dovoljno osoblja, obratili smo se Ministarstvu… Kako da Dali sama pazi na njih?… Treba nam ljudi! Svi znaju u kakvoj smo situaciji, ali nikoga nije briga. Možda će nam sada napokon poslati više osoblja…“
„Uostalom, Tiniko nekada kaže, ako normalni ljudi ne mogu naći posao, kakve šanse ima djevojčica koja je tek završila školu za djecu sa intelektualnim poteškoćama…“
Roman Polje kruški gruzijske autorice Nane Ekvtimišvili učinio je da sjednem za kompjuter i guglam. Riječ je o dosad potpuno mi nepoznatoj autorici, a ni sa gruzijskom književnošću nisam bila na ti. To je već bilo sasvim dovoljno da istražujem iza površine, a uranjanje u tekst je dodatno pomoglo dočitavanju.
Prije svega, poželjela sam istražiti nagradu Buker (Booker) jer nakon nekoliko pročitanih nominovanih romana učinilo mi se da postoji stilska poveznica. Potom sam poželjela naučiti ponešto o Gruziji i njenom političkom ustrojstvu, a u konačnici sam, ovaj put bez Gugla, dobila užasan poriv da razmišljam o sistemu, o bezdušnosti, o tome kako je sve samo crno slovo na papiru, kako je jedino važno da sve izgleda i bude predstavljeno lijepo, savršeno i bezgrešno, a kako je pozadina ili – stvarnost – grozna i kako u njoj nema ni traga sjaju.
Izvor fotografije: Peirene Press, Twitter
Ekvtimišvili je gruzijska režiserka i spisateljica rođena 1978. godine u Tbilisiju. Višestruko nagrađivana na polju kinematografije (između ostalog, dobitnica nagrade “Srce Sarajeva” za film U procvatu u kategoriji najboljeg filma). „Polje kruški“ je njen debitantski roman sa kojim se 2021. godine našla u konkurenciji za Međunarodnog Bukera. U svojim filmskim ostvarenjima, Ekvitimišvili dokumentuje turbulentan život Gruzije 90-ih, nakon raspada Sovjetskog Saveza, a neposredno se tih tema dotiče i u romanu. Socijalne nemire (koji su obilježili i njeno odrastanje) ispisuje intimnim pričama iz gruzijske svakodnevnice.
Ta matrica učitavanja konotativnih svjetova u širu društveno-političku sliku primjenjena je i u romanu Polje kruški koji, uprošteno kazano, tematizira život djece sa poteškoćama smještene u internat u Ulici Kerč, predgrađu Tbilisija. Na pitanje zašto je odlučila pisati o djeci sa poteškoćama, Ekvtimišvili je odgovorila da je zapravo pisala o njihovoj sposobnosti da prežive.
Nana Ekvtimišvili (izvor fotografije: Goodreads)
Roman šokira, i to potpuno nepretencioznim iskazom, uz odsustvo velikih riječi. Poglavlja su kratka i čitljiva, a već na početku zgroženi smo iskazom da lokalno stanovništvo internat naziva školom za idiote. Tu u čitaocu nastaje pobuna, ali i neka unutarnja, utišana tuga… Dolazimo do onog sloja teksta koji poziva na preispitivanja i ljutnju.
Razmišljala sam o inkluzivnosti koje su nam, u školstvu pogotovo, proteklih godina puna usta. Nažalost, teorija se u praksi ne ostvaruje. Premalo i ni blizu koliko bi uistinu trebalo. Govorim iz pozicije nastavnika, needukovanog za rad sa djecom sa poteškoćama. Ja mogu imati osjećaj po kome ću se voditi, i evo, rekla bih da ga možda i imam i donekle i uspijevam, ali… Osjećaj nije dovoljan. To ne smije biti jedini alat koji imam, jedino čime se vodim. To nije ono što konvencije garantuju, ne ono na šta svako dijete ima pravo. Pomoći djetetu s poteškoćama ne znači sjediti pored njega i pisati za njega u teku, ne znači držati ga za ruku na odmoru niti hodati iza njega na časovima tjelesnog… Pomoći je puno više. Pomoći znači sistemski raditi na tome da djeca istinski budu uključena u proces, da se ne osjećaju drugačijima, da mi ne osjećamo da su drugačiji…
Protagonistica romana je Lela, osamnaestogodišnja djevojka čija cijela biografija stane u tri rečenice, čije porijeklo se ne zna, čiji život prije sirotišta je prazan papir. Lela se čitaocima otvara u prvom poglavlju mišlju da će ubiti starog profesora Vana. Ubit će ga pa nek onda sa njom rade šta žele. Do petog poglavlja razmišljat ćemo o razlozima njenog takvog odnosa, a onda će se kazati u nasurovijem obliku kojem može:
„Dok Lela ide hodnikom, sjeća se kupatila, krvi koja je tekla između njenih nogu i straha jer je mislila da umire.“
„Polje kruški“ emituje cijeli niz nesretnih i prerano oštećenih likova. Ni za jednog od njih nisam stekla dojam da je intelektualno slabiji od onih koji to, u poretku stvari, nisu. Štaviše, njihova samosvjesnost i hrabrost razoružava i šiba. Samosažaljenju nema mjesta u njihovim svjetovima. „Igra“ u polju kruški i njihov grozni ukus ispunjavaju užasom. Lela sanja bijeg, novi život i odlazak. Sanja da će, poput Kirila i Ive koji su otišli i ostvarili se, uspjeti i postati heroina ulice. Ona i ne zna da, zapravo, jeste heroina. Ekvtimišvili je njenim likom opomenula društvo, a upravo je društvena angažovanost ovog romana ono zbog čega ga i trebamo čitati. Važno je.
I da, zahvalnost Vasku koji vraća dug i zatvara krug uprkos pogrešnosti postupka kojim to uspijeva.
#odmalogprinca
Leave a Reply