Fotografija i tekst: knjige911
Dok Sarajevo naliči romanesknoj distopiji, dok kalašnjikovi, snajperi, puške i vatrena oružja svih i svakojakih vrsta, od strane bezdušnih i natjeranih ljudi potpomognute, ispucavaju beskompromisne metke i dok granate i geleri, umjesto nestale vode, kupaju stanovništvo, jedan se našao da pribilježi životne fatume mikroljudi, običnih civila što ostadoše u Sarajevu tokom opsade, da zapiše stradanja prouzrokovana ratnom rukom i ona stradanja prouzrokovana nekim drugim rukama, iako je rat (umnogome) trajao, a mislilo se kanda je sad, kako je rat u goste stigao, nemogućno umrijeti a da te ne ubije ta ratna ruka, jer normalna života u nenormalnim okolnostima nikako nema. E taj je, što se pišući spašavao, napisao dvadeset devet priča “sarajevskoratne” tematike, tu i tamo ubacivši pokoju (čisto) autobiografsku, a ostale su, mnogobrojnije, kratke storije nelakih, srcu i želucu teških životnih udesa; variti ih nije lako, u crijevima se zadržavaju, po njima se lijepe i pretvaraju u povijesne leševe razvaljenih vilica, uništenih lobanja, otkinutih nogu i/ili ruku, stvarajući osjećaj stomačne i moždane mučnine. Vaskolika zbirka nekrološki je skup tragedija, opjevanih, opričanih, obilježenih i pribilježenih sudbinskih determinacija i predodređenja; nemili smjerovi pravolinijskih tokova trajanja, da zaboravljeni, slučajno – šteta bi bilo – ne budu, zadržani su moždanim vijugama Jergovićevim i na bijelu/svijetlo žutu površinu preneseni, da bivaju za svačijeg vijeka što će doći, da novim pokoljenjima u amanet ostane, a da i mi, fizički istovremeno koegzistirajući, imamo da se naslađujemo gorkošću tekstova iz zbirke Trojica za Kartal.
Prvotna priča, koja je (jedina) u sastavu pod naslovom Nezaobilazan detalj u biografiji, “Kino”, kratka je priča orijentisana prema autobiografskom/autofikcijskom načinu pripovijedanja. Ona je svojevrsna autobiografska crtica o sudbinskom izmicanju sreće, o vraćanju identitetskim korijenima, onim koji se čine promjenjivim ili moguće okajanim ukoliko im se, makar u sjećanju, vratimo, a nije mogućno, jer ti faksimili što prošlosti pripadaju, njoj se nikako ne mogu oduzeti; tinta je faksimilska venska tečnost efemernog tempusa, nepovratnog, determinirajućeg.
Potom slijedi drugi od tri naslova: Rekonstrukcija događaja, koji sadrži dvadeset sedam priča. Većina njih bile su (iz)vanredne, oduševljavajuće, na najvišem nivou mog afiniteta, a neke, ima ih devet, bile su manje kadre da se sažive sa mnom, ili sam ja, u datom času, bio manje kadar da se saživim s njima. Prve tri, “Učiteljica”, “Ludo srce” i “Lastavica” u preteško su rješivoj kavgi u čitaočevom umu, nikako da jedna postane, po imaginarnim bodovima, bolja od one druge, što, uostalom, nije ni relevantno; svaka je, po sebi, u superlativu impresionističke kritike. “Učiteljica” je tragična priča “peripatetičke” naravi, a “Lastavica” posmrtnička bilješka dvjema umrlim dušama i jednom umrlom tijelu, ona nije priča o umrlima, već o lastavicama što u kljunu prenose dušu ubijenog, spašavaju i odnose je na mjesto gdje ne pljušte meci, gdje granate ne padaju, gdje se ne rasprskavaju geleri, gdje je, za razliku od Sarajeva (i Bosne i Hercegovine, a onda i svih drugih ratišta), mir. “Ludo srce” je zapis o Peri Magacioneru. Pero Magacioner je (ne)spretni nesretnik, ali on nije nesretnik po sebi, nego po Slijedu; “Ludo srce”, priča o Peri, od onih je mikronarativnih jedinica, makropriča (da upriličim dozvolu prisustva patetici) “malih ljudi”. Bijaše i biće ovo moja najdraža priča, vjerujem, od svih u Trojici za Kartal.
“Džak s parama” je priča o odlasku gospođice Rajke, koja je umrla “u onu najgoru zimu kada je 1992. prelazila u 1993, kada nije bilo ni struje, ni vode, a u ljudima je rastao očaj, jer su tad i oni najdobrostiviji i najvedriji već shvaćali da rat neće završiti za koji dan ili za koji tjedan.”; pronašli je kako leži “u položaju spavača, izrazom lica kao u slatkom snu. Smrt je prešla preko nje lagano, kao kad peruškom razneseš paučinu.”, i nije “Džak s parama” samo o gospođici Rajki, starici kojoj je život prošao u traženju mladoženje, kojeg nikako da nađe [a na koncu ga ni ne nađe], nego i o (Muhadžirima) Džemalu i Senadi i zagonetnoj vreći koja bijaše puna petodinarki.
Zatim se oduševljenja bespogovorno redaju: “Lijep dan”, “Manijak” (naročito draga!), “U konvoju”, “Džoint”, “Patolog”, i druge priče koje tematizuju nacionalizam, šovinizam. Socijalni osvrt i Miljenkova sposobnost da uroni pod epidermalne slojeve (malo)građana i prikaže karaktere i živote čije neizvjesnosti i neljudske sudbine šutaju u nevjericu. Zasebno mi je zapala za zub, dok je čitah, priča “Vozač tramvaja broj 3”, storija o monstrumu iz Modriče, Anti Sirovini, silovatelju i ubici dvanaestogodišnje djevojčice, koji je vozač tramvaja trojke, iako je ubica i silovatelj, a niko ni ne zna da je to što jeste, to se tako, kako kaže, u lijepoj zemlji Jugoslaviji moglo, sve dok neko ne sazna, pa i kad sazna. Bijaše interesantna mi ova Antina rečenica o razložnosti ratnih krvoprolića: “Sve ti je to od manjkova sjećanja i viškova zaborava.”; a kad ga upita Lazo: “Jesi li ti, sine, stvarno ubio to dijete? Silovao i ubio?”, a on mu kaže: “Jesam, čika Lazo!”, pa kaže kako bi ponovno ubio i stoput samog sebe silovao, da se vrijeme vrati, a onda kaže da niko, pa ni on, ne zna šta time govori.
Afirmativnih utisaka, sjajnih priča nije minulo ni u nastavku Kartala, a vrijedne izdvajanja su: priča o dobrom, velikodušnom altruisti, komšiji Pašiću koji docnije biva sve samo ne ono što je prethodno bio (“Komšija Pašić”), kleptomanki koja svom mužu spašava živu glavu (“Lopovka”), priča o Željki koji je brinuo o mršavim i izgladnjelim mačkama, kôg je ostavilo “na domskom pragu” (“Željko”), o sesrtri Justi koja se nije plašila metaka i granata, ali se bojala da ostane zatvorena u kući (“Justa”), priča o mesaru samoubici kome je vrat presjekla ruka lažne istine (“Mesar”) i ostale, da sad ne nabrajam, sukcesivno, sve.
Da se osvrnem i na dvije autobiografske priče: “Plavi saksofon” – priča o gaćama koje donose sreću, poklonu za dvadeset i treći rođendan; kad Miljenko nije obukao bijele gaće sa plavim saksofonima na sebi dolazilo je do nesreća: raspao se Savez komunista Jugoslavije, tenkovi su, zbog toga, krenuli na Sloveniju, zbog nenošenja tih bokserica Jergović se posvađao sa majkom Javorkom. A priča “Vaze” posljednja je, stoji pod (trećim) naslovom Who will be the witness, ona nije fizički smještena u period između 1992. i 1995., ona je sinteza rađanja i umiranja; to je tragična storija o dvjema vazama čiji život nije bio, a trebao je da bude, vječan, ona je priča o umorstvu uspomene…
Od Malog princa... 