“Ulaz u prazninu”, Melida Travančić
Jedna od esencijalnih ljudskih potreba je potreba za sagovornikom, riječju, razumijevanjem. Čini se danas poželjnija no ikad. Dozvoljavamo nepremostive praznine zato što ne znamo reći… ili ne želimo. Ostavljamo one Repešine planine, tamo iza šutnje.
Melida Travančić nas, pomoću arhetipskih 99 dijaloga između M. i N, odnosno Nje – pjesnikinje i Njega – profesora književnosti, šeta nepreglednim putevima dijaloga. I to ne bilo kakvog, već dijaloga sa svrhom, zapravo o svrsi. Poetski dijalozi, zgusnuta, kratka, tenzijom nabijena forma, najpogodniji su za iskazivanje neiskazanog. Njima se otvara cijeli spektar promišljanja u kojima se nalaze Ona i On, kojima plivaju, nadmudrujući se, kazujući i ispisujući RIJEČ. Jer, samo nedovoljno proniciljivo oko ovdje će vidjeti isključivo priču o ljubavnom odnosu dvoje ljudi koji se nalaze negdje na granici nemogućeg. Ono malo pronicljivije proniknut će u suštinu, a suština je u stvaranju, pisanju koje je utjeha, spas, spoznaja i bijeg. Bijeg od svega što guši i smeta, pa čak i od smrti.
Pjesnikinja, glavni lik ili lirski subjekt – ovisi hoćete li djelo posmatrati kao prozu u poeziji ili poeziju u prozi (a zbog zbijene, sukobom nabijene dijaloške forme, možda i kao dramu) – „osluškuje“. Osluškujući ispisuje refleksije. „Sebe. Svijeta. Svijeta. Sebe.“
On, profesor, realista, antipod, onaj koji (prividno) „črvšće stoji na nogama“ stoji naspram nje kao refleksija, ogledalo, odraz u kojem ona pogledom proniče u praznine, vlastite, od kojih (po njegovoj ingerenciji, ali napose sopstvenoj potrebi) kasnije oblikuje umjetnost. Pjesnikinja od stvarnosti stvara pjesme, ali i priče, i pod povećalo stavlja svoj i njihov svijet. Ona piše riječi, on nastoji da ih pretvara u stvarno, i neprestano su na granici realnog i nemogućeg. Riječ zrcali u njegovom licu, ono je ogledalo, a samo u ogledalu postoji ona, bez maski, ogoljena. U toj borbi sa sobom, stvara umjetnost, pomjerajući sopstvene granice poezijom, ali i Granice Svijeta.
Ispisivanje, stvaranje, prodiranje u sebe i vlastite nutrine, neminovno za sobom ostavlja prazninu. Ova pjesnikinja svjesno prolazi kroz ta vrata, ulazi u tu borbu sa Luciferom, nastoji, po cijenu osjećaja nemoći, istjerati ga iz sebe jer zapravo jedino takva, ispražnjena, rasprsnuta, razorena… ona je slobodna. Zapisuje „sve što ne može kazati“ čvrsto vjerujući da je poezija najsavršeniji način komuniciranja. To što se ne može kazati, dakle, projektirano je u književnost pa postoji čak i ako u stvarnosti nije moguće.
„Možda bismo mogli biti sretni.
Moja si projekcija. Ti ne postojiš.“
Preplitanjem fikcije i fakcije krieran je metasvijet postavljen između poezije i žudnje, straha i neustrašivosti. Postavlja se pitanje da li je moguć život izvan stvarnosti, tj. da li trajemo ako smo otjelotvoreni u književnosti? Dokle sežu dubine proživljenog što ih pretačemo u stih i da li književnost, odnosno riječ na kojoj ona počiva, ima svoj kraj? Travančićkini dijalozi su, kako se u 69. navodi, i razum i riječ i priča. Možda i ljubav. I itekako imaju cilj.
Podrobnije iščitavanje opusa Melide Travančić ukazat će na prostore unutar kojih biva njezin stih, a oni se kreću po predjelima tjelesnog, putenog i čulnog, po predjelima intimnog, ljubavnog, ili preciznije kazano – ljubavi – koja rađa i iz koje se stvara slovo. Slovo koje je suština i modus preživljavanja.
Da bi ispunila vlastite praznine, pjesnikinja u njih prvo mora ući, a Travančić nije samo odškrinula, nego je iskustveno širom otvorila ta vrata.
Od Malog princa... 