Pisanje o romanu „Smrt u Vavilonu, ljubav u Istanbulu“ počet ću inkoativnom mišlju autora koja djelo u startu usmjerava ka određenoj skupini ljudi, a koja glasi:
„Po našem mišljenju, čitalac koji se ne razumije u ljubav, ne bi trebalo uopšte ni da pokušava da pročita ovu knjigu.“
Ono zbog čega izdvajam baš tu rečenicu nije samo to što mislim da knjigu neće razumjeti oni koji ne razumiju ljubav, već to što uistinu mislim da ovo nije roman koji će svakome biti zanimljiv.
Ukoliko bismo fabulu uprostili to bi bila romansa zasnovana na historiji pa bismo djelo žanrovski mogli okarakterisati kao historijsku fikciju sa ljubavnim elementima… Ali… ali… Pala zasigurno ne bi bio nagrađivani turski autor niti bi mu Turski institut za patente registrovao ime kao brend da je fabula uproštena do te mjere. Pa, o čemu se onda tu zapravo radi kada sam i u prethodne dvije objave u kojima sam citirala dijelove romana i ja izdvojila ljubavne?
Sjećate se ciklične strukture 1001 noći i magičnog Šeherzadinog pripovijedanja? E pa, mene je roman Iskendera Pale podsjetio na takvo nešto. Pala ispisuje knjigu o knjizi ili priča priču o priči.
Idemo dalje, sjećate se Lejle i Medžnuna, istočnjačkih Romea i Julije? Naravno, ko se ludog Kajsa ne sjeća… E pa, Palina priča o priči zapravo je priča o Lejli i Medžnunu, tj. njihovom turskom prepjevu, iz pera velikog divanskog pjesnika Fuzulija.
Idemo još… u sinopsisu ovog Laguninog izdanja stoji da je glavni lik djela KNJIGA, i to baš ova gore pomenuta Fuzulijeva, Hilelijina, „knjiga o L. i M“.
I sad bih ja mogla dodati još jednu rečenicu – da knjiga putuje Osmanskim carstvom, ali i malo dalje, pa i do Zapada, i da se naposljetku vraća u Istanbul, i time bih skinula prvi, bukvalni, sloj ovog romana.
Ali, ali, ali…
„Smrt u Vavilonu, ljubav u Istanbulu“ postmodernistički je roman vješto u poeziju sakriven, u kojem se prepliće štošta… Od autora, njegovog rukopisa i otvorenog kraja, do naratora, preko biblioteke i njenih tajni, do mnoštva intertekstualnih referenci, bajkovitih elemenata, historijskih činjenica, poigravanja datumima i ličnostima, priče o tome kako nastaje priča, priče o poznatim turskim pjesnicima (posebno divanskim na kojima je Pala i doktorirao), tajni svemira, prelamanja stvarnosti i fikcije, pitanja lika i autora („roba i gospodara“) pa sve do vječnih filozofskih rasprava o tome šta biva kad djelo napusti autora… u šta se preobražava i kako se tumači. Sve to zapravo je kulisa za jednu mnogo kompleksniju priču o protoku vremena, o mijenama, o ljudima, o Carstvu. Osmanskom, dakako, jer djelo počinje u vremena Zakonodavčeva u kojima se u kulturu ulagalo, davalo i gledalo, a završava 1800-ih, kad knjiga, taj nekad dragocjeni predmet za ublažavanje tuga i boli, do javne kuće dolazi.
Naravno da prepoznajemo vječnu tursku temu, raspad Carstva i ono šta to sa sobom donosi, s tim da to ovdje nije, kao kod Pamuka npr. ispisano objektivno i jasno, već poetski. Poezijom, i to onom koju smatraju najljepšom u istočnjačkom svijetu – ljubavnom – kritikuje se i osuđuje, lamentira nad trivijalnostima i neznanjem.
O čežnji i težnji za hvatanjem vremena koje se više nikad uhvatiti neće… O vječitom trganju i nesnađenosti između ovamo i tamo… Kaže Knjiga (ova što je glavni lik) kad se na kraju u potpunosti fizički rasparča, kad joj od vlage podbuhare listovi, kad počnu da smrde, kad počne da je boli jer je cijepaju i bacakaju tamo-amo… kaže: „Više nisam mogao da razaberem da li sam Istočnjak ili Zapadnjak.“
I da se vratim na početak… Ovo jeste (uz sve kazano i mnogo toga nekazanog) priča o ljubavi. O ljubavi koja će jedina spasiti svijet, koja jedina to može i koja je jedina jača od bodeža, tajni svijeta, kojekakvih društava koja nama upravljaju zasjedajući za okruglim stolovima u mračnim i hladnim prostorijama, od smrti.
O ljubavi i o znanju. O potrazi za Uzvišenom Ljepotom… O pismenosti i opismenjavanju. O brizi za umjetnost i ljubavi prema poeziji kao estetskoj dimenziji ljudske tvorevine. O knjizi i njenoj snazi. O priči… i pričanju…
„Ja sam Kajs, rob mog gospodara Fuzulija. Da nije ponekog ko s vremena na vrijeme napiše moju priču…“
Od Malog princa... 