Postoji nepisano pravilo da autor ima pravo na jednu autobiografsku knjigu u životu. E, ovaj „Istanbul“ sa slike je to Pamukovo djelo.
„Istanbul, uspomene i grad“ (ili u drugom prevodu „Istanbul, grad sjećanja“) je zbirka 37 memoarskih eseja u kojima Pamuk piše… pa o čemu drugom do gradu u naslovu. No, pišući o gradu u kojem je rođen, u kojem je odrastao, ostario i iz kojeg nikad nije otišao, on čitaocima (kojima se negdje na početku izravno i obraća) ispisuje i sebe.
„… kad govorim o sebi, ja govorim o Istanbulu, a kad govorim o Istanbulu, ja pokušavam da govorim o sebi…“ Ovo je, dakle, i bildungs roman (jer čitamo priču koja počinje „malim“, a završava nekim drugim Orhanom), autobiografija pisca, ali i biografija grada.
Nekoliko glavnih odrednica čini djelo, a to su prije svega osjećaj propasti velikog Osmanskog carstva koji progoni sve generacije iznikle poslije, potom neimaština i tuga te sveprisutna turska težnja ka evropeizaciji. Zapravo, sve priče (eseji ! , ne tumačite pojam „priče“ teorijski) postavljene su upravo između tradicije i modernizacije, onoga što Turska jeste i onoga čemu Turska, od postanka Republikom, teži. Pamuk je nepristrasan u svim stavovima. Ništa on tu ne idealizuje, ne staje ni na čiju stranu, štaviše, često melanholično žali za nekim vremenima koja ga možda nisu ni dotakla, ali uz sve mane i negativnosti svoga grada, kazuje da on bez njega nije on i da nijedno drugo nije njegovo mjesto.
Piše o sebi, o svojoj familiji (otkrivajući i neke intimne detalje bogate Pamuk porodice), o žiteljima grada, tradiciji, prošlosti, umjetnosti i sadašnjosti. Piše o ocu kome je djelo i posvetio, a za kojeg ga veže osjećaj odsustnosti i o majci koju pamti po pravilima i strogoći. O njihovom razvodu i raspadu porodice, ali i o krahu buržoazije i padu grada. Piše i o tome kako su, nastankom Republike, nestajali osmanski drveni konaci, kako su počeli gorjeti i rušiti se, kako je plamen postao jedan od simbola grada… Šta je donijela urbanizacija, kakav je Istanbul danas i gdje je onaj od jučer?
Jasno nam je da je ovo pogled lokalca, onoga koji je tu, koji zna mane i tajne. Nije to pogled zanesenog turiste, omamljenog ulicama, živošću, koloritom… I o tome piše. I ne samo o današnjem turisti, nego o svim onima koji su kroz vijekove pohodili grad za koji je Napoleon rekao da bi trebao biti prijestolnica svijeta. Ta magijska metropola obavijena je oreolom uzvišenosti oduvijek, ali šta su ti „stari dani proistekli iz bajki“ donijeli onima koji su tu?
Sjetu, čežnju, bol, nesreću i stalnu potrebu za dokazivanjem.
Zanimljivo je da priču o Istanbulu Pamuk piše „razgovarajući i raspravljajući se sa“ četiri tužna, usamljena istanbulska pisca: Jahjom Kemalom, Ahmetom Hamdijem Tanpinarom, Rešatom Ekremom Kočuom i Ahmetom Rasimom. Na taj način, njihovo viđenje grada stavlja u suodnos sa svojim, ponegdje potvrđuje, negdje im se buni… U svakom slučaju, priznaje im da su ga (i) oni izgradili, kao pisca i kao ličnost. Nisu oni jedini spomenuti u Pamukovim redovima, kao što ni književnost nije jedina spomenuta umjetnost. Tumači autor i slikare, novinare, fotografe… sve one koje je Istanbul intrigirao, ali i koji su, osim ljepote krajolika, uspjeli dokučiti i bijedu kulisa, poput npr. Teofila Gotjea koji se „zavlačio u prigradska naselja, ruševine i mračne i prljave ulice, što je dovelo do toga da čitaoci prvi put osjete da su siromašni i zabačeni dijelovi Istanbula podjednako važni koliko i turističke atrakcije.“ Čini se da Pamuk svojom evokacijom želi skinuti veličanstveni veo grada, želi ga potpuno oljuštiti, ogoliti i dati nam do znanja da se i takav, poetično tih i tužan, u sunovratu između nacionalizma i evropeizacije, haotičan, sa „gomilom nedovršenih i razrušenih zgrada“, sumnjičav prema svemu što dolazi sa strane i ispunjen žamorom emotivnih, ranjenih junaka, i dalje voli.
„Ako smo naučili da tako gledamo na jedan grad, ako smo u istom gradu živjeli toliko dugo da krajolike sasvim dovoljno možemo da spojimo sa svojim najskrivenijim i najdubljim emocijama, onda se poslije izvjesnog vremena ulice, prizori i krajolici našeg grada, pretvaraju u nešto što nas ponaosob podsjeća na određene emocije i duševna stanja, kao što nas neke pjesme odmah podsjete na na neke ljubavi, voljene osobe, razočarenja.“
Djelo bih preproučila svima onima koji vole pisanje Orhana Pamuka kao vodič za razumijevanje njegovih tema i njegovih junaka. Također, i onima kojima se, kao meni (i Pamuku), Bosfor miješa sa idejom liječenja.
Na kraju, Borhes je imao Buenos Aires, Džojs Dablin, Pamuk Istanbul… Koji grad je veliko TI?
Od Malog princa... 