Sjedim u malom kafiću nadomak Galata tornja. Svira moderna muzika, kafić se zove Maddie's Cucina i cijeli i jeste nekako talijanski. Slatko, malo, sa drvenim stolicama i stolovima, pored prodavnice slatkiša.
Pijem espresso, ne tursku sade kahve što ovdje uglavnom pijem. Inače, bosanska kafa je bolja od turske.
Ljudi, mnoštvo njih, koračaju ka tornju s kojeg je nekoć ostvaren san o letenju. Od onih snova za koje mislimo da su nedostižni. Čelebi ga je uhvatio. Poletio, u historiju se upisao.
Letjeti. Ka onome što pišeš nedostižnim.
Posmatram sijaset raznolikih. U toj različitosti nalazim mir.
Kratke majice, istetovirane ćelave glave, hidžabi, mršavi, oni koji to nisu, influenseri, kosooki, crni, radnici, bogati i raja. Selfi štapovi, telefoni, tableti. Ja sa knjigom i fotoaparatom. U šarenilu tek boja. Svjetine neodvojivi dio. U mikrokosmosu, univerzumom ujedinjenih, svoja.
U Istanbulu najviše volim život. Atmosferu haosa u kojoj dišem.
Dišem.
Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smiješiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad, stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože mijenjamo. I opet se vraćamo, smireni, utješljivo prevareni.
– MEŠA SELIMOVIĆ, “Derviš i smrt”
(proslov Maksimovićevom “Hadžiluku plemenitom snu”)
Od Malog princa... 