Knjiga koju čitam u trenutku uhvaćenom fotografijom počinje ovako naslovljenim poglavljem: ŠTA JE UOPŠTE PUTOVANJE I OTKUD MENI PRAVO DA NA TO PITANJE ODGOVARAM? To je ujedno i knjiga o kojoj ću vam pisati u sljedećoj objavi, ali sada želim da se osvrnem na momenat nastanka slika jer, ako bih morala odgovarati na gore postavljeno pitanje, vjerovatno bi jedan od odgovora bio: Ovo je putovanje.
„Putovanje je bogatstvo koje ne trune, ne prolazi, blijedi, ali nikad ne nestaje. Putovanjem se vraćaš u hramoniju sa svijetom, izlaziš iz svoje male ljušture i stupaš na široku pozornicu svijeta“, citiram opet autora sa čijim sam se redovima nedvojbeno poistovjetila.
Odlazim da bih se vratila. Sebi, pa onda i drugima. Godinama već izlazim na tu široku pozornicu i očima, rukama, ušima, svim čulima upijam različitost. Od onih sam neizlječivo zaraženih putovanjima. Ono nešto u meni željno otkrivanja novog i brisanja granica, stalno je žedno. I napaja se jedino odlascima, odlascima i vraćanjima do novih odlazaka. Čitati knjigu na ovom mjestu nekoliko sati, disati, upijati, gledati i slušati, neprocjenjivo je. Mislim da ne mogu dovoljno dobro riječima ocrtati to iskustvo. U Dolmabahče, posljednjoj i najraskošnijoj palati osmanskih sultana, prvi put sam bila mjesec dana prije nastanka ovih fotografija. U sat i pol vremena koliko smo imali za obilazak, kolegica i ja smo se trudile zaviriti u što više ćoškova raskošnog zdanja koje je Abdulmedžid dao izgraditi po uzoru na evropske Versaje, Bakingeme i Luvre jer valjalo je pokazati da je završeno s osmanskom orijentalistikom. I uspio je jer saraj je uistinu impresivan i malo šta ga veže za dotadašnji sultanski Topkapi (koji je svejedno meni zbog drugih obilježja poseban). Dolmabahče je bila sjedište posljednjih šest sultana, služila je kao Uprava Osmanskog carstva do 1922, a u njoj je i 1938. godine preminuo otac Republike, Ataturk. U sobi u kojoj je preminuo sat je i danas namješten na vrijeme njegove smrti, 9:05, a fotografisanje je u cijeloj palati strogo zabranjeno. Cijena ulaznice je otprilike 30ak eura, ali za ono što ćete vidjeti u i oko palače usitinu vrijedi.
E sad… slike u koje gledate i ispod kojih pišem ovaj tekst nastale su krajem jula, dakle mjesec nakon mog prvog obilaska palače. Opet sam tu, u malo drugačijem okruženju. S obzirom da sam unutrašnjost saraja prostudirala mjesec dana prije, ovaj put sam pustila saputnike da šeću velelepnim odajama, a ja sam ostala vani. Ispred sata, pila sam vodu i čitala. Posmatrala ljude. Prolazili su, izlazili iz palače u grupama, parovima, sami, sjedali u kafić s pogledom na Bosfor, sjedali pored mene, svako u svom elementu.
Biti svoj u krugu tuđih osjećaj je koji življenju daje smisao.
Na margini strane 99 Borisove knjige napisala sam:
„Sjedim ispred Dolmabahče sata. Pored mene spava čovjek. Ja čitam.“ (23. 7. 2022.)
U te tri proste rečenice stane cijeli univerzum osjećaja po kojima ću pamtiti Dolmabahče.
Na margini 113. strane stoji:
„Čovjek se probudio. Oni koje čeka još nisu završili obilazak. Nisu ni moji. Dolmabahče je impresivna.“ (4:40 PM)
Znate onaj izazov #upoznajbukstagramera. Umjesto svega onoga što sam nekad pisala da vam se predstavim, sada bih vam pokazala samo ovu sliku.
Eto, to što vidite, to sam. I sve što sam tu osjetila, to je.
P.S. Prva slika nastala je na sarajevskom aerodromu. „Hadžiluk plemenitom snu“ preporučujem svima koji srcem i dječijom radoznalošću hodoljube. Ali o tome riječ više u narednom postu…
Od Malog princa... 