Sve u svemu, zašto živimo?

ILI

“TUĐA KRV”, SIMONE de BEAUVOIR

Roman „Tuđa krv“ francuske spisateljice, aktivistice i majke feminizma, Simone de Beauvoir pronašao me u trenutku kad se u svijetu uvelike trguje tuđom krvlju.

Danas je 52. dan ruske invazije na Ukrajinu, Mariopolj je u potpunosti sravnjen, priča se o upotrebi nuklearnog oružja, Putin donosi zakon prema kojem zabranjuje izjednačavanje SSSR-a i nacističke Njemačke i, uprkos svijetu, tjera po svom. Istovremeno, u višedecenijskoj agresiji, u najsvetijem muslimanskom mjesecu, na nekoj drugoj strani svijeta u džamiji prilikom molitve ginu ljudi. Generacije odrastaju pod zvucima oružja, u trvenjima u kojima se ukida sloboda vjeroispovijesti u ime borbe za religiju. Posljednji napad se, osim što je u ramazanu, poklapa i sa ovogodišnjim Pesahom, praznikom proljeća u kojem se slavi oslobađanje od ropstva i prilikom kojeg se vrata ostavljaju otvorena za gladnog putnika, namjernika.

„Gledala sam historiju kako prolazi pored mene; to je bila moja historija. Sve se to dešavalo meni“, riječi su glavne junakinje romana „Tuđa krv“. Objavljen 1945. godine, i danas je itekako aktuelan, rekli bismo, svevremen. Ipak, u vrijeme nastanka, spisateljstvo Simone de Beauvoir je okarakterizirano kao angažirano, ideološki, marksistički i naravno feministički obojeno te mu se nije predviđala dugotrajnost.

„Tuđa krv“ roman je kojim se, kroz vizuru nekolicine mladih ljudi oslikava značajan historijski period, vrijeme prije i u toku Drugog svjetskog rata. Ako ste se poželjeli romana s lijepim rečenicama i dobrim dijalozima, onda je ovo jedan koji bi vam se mogao svidjeti. Pisan u jeku  egzistencijalizma, kojeg je i utemeljio družbenik Simone de Beauovoi, Jean-Paul Sartre,  roman je usmjeren ka ideji, ne njenoj realizaciji. Pred čitaocima se oslikava revolucionarno vrijeme u kojem mladi ljudi pokušavaju pronaći svoje mjesto. Grupa karakterno različitih mladića i djevojaka zapitana je nad mijenama svijeta i nad sobom, nad vlastitom (ne)mogućnošću promjene bilo čega. Centralni likovi su Jean Blomart, buržujski sin koji ostavlja porodicu i odbacuje svoje buržujsko porijeklo jer „ne želi cijeloga života živjeti u pogrešnoj priči“ i mlada, zanesena Helene, željna dokazivanja, promjene, jednakosti.

„Neće više biti Blomartovog sina: ostat će samo čovjek, pravi čovjek bez mrlje, koji ovisi samo o sebi“, navodi Jean i odlazi na stranu proleterijata, pristupa komunistima pa istupa iz Partije, postaje zagovornik revolucionarnog sindikalizma, naposlijetku i borac svoje domovine.  

Liberté, égalité, fraternité osnovne su vrijednosti koje baštine junaci romana, sa nerijetkim referencama na 14. juli, Bastillu i Francusku revoluciju, simbole ustanka naroda protiv potlačenosti i podjela.

„Tuđa krv“ otvara se prvim lice jednine kojim svoju historiju pripovijeda Jean („Imao sam osam godina kad mi je srce prvi put upoznalo grozotu.“), ali se ta početna naratorska pozicija povremeno pomjera na fokalizatorsku, u trećem licu, posebno u odbljescima koji se dotiču distanciranog odnosa sa porodicom. U Blomartovu priču su, pak, cijelim romanom, interpolirane reference na jednu noć, onu u kojoj umire Helene („To nije moja smrt. Zatvaram oči, ostajem nepomičan, ali ja sam taj kojeg se sjećam i njena smrt ulazi u moj život...“). Tim postupkom postignuto je prelamanje historije glavnih junaka sa historijom svijeta, tj. borba pojedinca utkana je u socijalnu. Također, propituju se i pitanja protoka vremena, tj. činjenice da je smrt neminovna.

Roman je polivalentan i iščitavajući ga čitamo vapaje (ali nikako patetične), iznad svega za slobodom i njenim višestrukim pojavnostima. Pravo na slobodu da se bude ko želi zrcali iz propitivanja svih likova. De Beauvoir servira različite ideale slobode i ostavlja nas zapitane nad utopističkim kontekstom tog kreda:

„Opjevavali su magiju slobode, snagu bratstva i uzvišenu čast biti čovjekom. Uskoro će rat, nasilje, samovolja postati neostvarivi; i sama politika će biti beskorisna jer više neće biti podjela među ljudima, nego će postojati samo jedno jedino čovječantvo. U tom se sastojala najveća nada koju su pozdravljali u srži budućnosti – pomirenje svih ljudi u slobodnom priznanju njihove slobode."

Helenina krv ekvivalent je krvlju svijeta. Dok ona umire, dva miliona zatvorenika cvokću iza bodljikavih žica. Jeana to jednako boli i jednako tjera na promjenu, na izlaz iz besmisla i apsurda u kojem živi, na uništenje zla koje, kaže, ne počiva „u institucijama, nego u najskrivenijim dubinama nas samih“.

Njih dvoje su i jedno drugom ideali. Ona, čije ime nas asocijativno odvodi u antičku Grčku, pa je, iako je de Beauvoir izjavljivala da imena likova odabire slučajno (a i sestra joj je nosila isto ime), čitamo kao sunčevu svjetlost i kao blistavost i sjaj ili pak kao uzrok velikog i krvavog (trojanskog) rata, Helene koja kroz život ide djetinjom smjelošću u „svojoj crvenoj krvi žene“, ideal je smisla u sveopštem haosu. S druge strane Blomart, koji na vlastitim plećima pokušava ponijeti patnju svijeta, njoj je ideal uzvišene ljubavi vrijedne poniženja, borbe, pa čak i umiranja.

Simone de Beauvoir je sebe i svoj život evidentno gradila otkidajući tradicionalne okove u kojima je odrasla. Filozofiju je diplomirala na pariškoj Sorboni gdje je upoznala i Sartra, svog budućeg partnera uz čije ime je, uprkos svim kontraverzama, ostala zauvijek vezana. Po završetku studija predavala je filozofiju sve do 1943. godine kada joj bavljenje profesorskom profesijom biva zabranjeno zbog homoseksualnih afera sa svojim učenicama, otkrivenim 1939. godine kada su je roditelji Nathalie Sorokin optužili da je koristila nastavnički položaj kako bi zavela njihovu tada sedamnaestogodišnju kćer. Roman „Tuđa krv“ posvećen je upravo njoj, Nathalie.  

Iako je slijedila Sartrovu filozofiju i neosporno je u njemu, osim ljubavnog, imala i intelektualnog partnera, ono u čemu je zaista bila svoja jeste feministička teorija u kojoj je zastupala tezu da ženski spol nije određen biološkom, već društvenom funkcijom. Njen „Drugi spol“ tretira se kao feminitički manifest, a svoj aktivizam je ugradila i u ostala djela, svakako i roman „Tuđa krv“. Glavna junakinja, je, iako povremeno zanesena i romantičarski naivna, mlada žena koja se zauzima za sebe, za svoju poziciju u društvu, bori se za svoju ljubav, preuzima inicijativu. „Ne treba meni niko. Postojim ja. Helene, zar to nije dovoljno“, prkosi. Antipod je Jeanu i njegovim krutim stavovima zbog čega je on (ali i iz straha od vezivanja) uporno odbacuje, sve do njenih posljednjih umirućih trenutaka. L'ecriture feminine iščitavamo i u dijelovima u kojima se autorica bavi tijelom i tjelesnim, a de Beauvoir se, mučnim opisom primitivnog izvođenja abortusa koji Helene svjesno odabire dotiče i pitanja zabrane pobačaja u tadašnjoj Francuskoj. Iako nikada nije rađala, iz solidarnosti prema drugim ženama, ali i kao gorljiva zagovaračica prava na izbor, 1971. godina potpisala je francuski Manifest 343 u kojem se zagovara pravo na pobačaj, zahvaljujući kome je 1975. godine zakon konačno donesen. U romanu su, također, problemazitirana i pitanja braka, pravo na izbor bračnog partnera, ali i razvod. „Tuđa krv“ je antiratni roman pisan u vrijeme najintenzivnijeg prisustva fašizma u svijetu. Pri tom, pisan rukom žene koja je govorila glasno i pisala  jasno.

Imamo li pravo trgovati tuđom krvlju, pitanje je kojim zatvaram. Odgovor je, pretpostavljam, negativan, a opet… danas… ima li trgovine unosnije…  

Zahvaljujem Buybooku na prilici da čitam roman.

Djelo je publicirano u okviru projekta Kreativne Evrope „Od jedne pandemije do druge: 100 godina evropske književnosti u 10 knjiga“.  Prvih tridesetak stranica pročitajte ovdje.