Poezija

“Dođi u moje tišine”, Emana Tabaković (izbor)

JEZIK NASLUĆIVANJA 

Tražim izlaz i ne razumijem šta se događa.
Iako znam da sam hrabra, glas mi podrhtava.
Neko bi mi trebao reći. 
Potreban mi je odmor. Biti ovako budan je delirij osuđenih.
Uvijek ću radije izabrati put umjesto zaobilaznice.
Tvoje oči nikada ne lažu, 
ali ta konstantna buka je alarm u mojim ušima. 
Tražim trenutak u kome ćeš dobiti moje povjerenje
i izazvati revoluciju u mojoj glavi. 
Postoji li neko ko će dešifrovati ovaj strah i ovu smirenost?
Ono što osjećam je drugačije kada si ti tu. 
U tvojim očima sam. 
Ako me pogledaš, ne moraš govoriti. 
Šuti ili neka ti riječi budu divne poput tebe. 
Ljubav nema jezik. Ona je tek naslućivanje. 


U FUTURU 

Čekat ćeš godine koje prolaze.
Jednog dana obući ćeš kostim djeteta da ponovo osjetiš dah života.
Sada počinje taj mrak svjetlosti.
Noći. Noć... 
Čut ćeš iz daleka za mene ponovo.
Zaronit ćeš mi blizu srca, pjevat ćeš mi bez zaborava. 
Pjevat ćeš pjesmu starog sjećanja. 
Na kojoj gitari su sada tvoje magične ruke?
Osjetim te besprijekorne žice koje me uzimaju.
Osjetit ćeš da se dah završava. Gdje dalje?
I ako ikada budeš pročitao ovu pjesmu, niko sretniji od mene.
Da si ovdje, imala bih toliko toga reći.
Govorila bih šuteći, razumio bi me
u polukrupnom svjetlu
ulične svjetiljke koja udara u dušu
recitirala bih nekoliko pjesama umornim glasom. 


KOTRLJANJE 

Kotrljam se kroz oblake
svaki put sve dalje.
Tragovi svjetlosti su samo odraz,
vrijeme koje se okreće iznad tijela.
Ne mogu dotaknuti dno. 
Letim poput vjetra. 
Tražim, vjerujem i osjećam. 
Idemo razbiti zakon gravitacije
i od sudbine stvoriti stvarnost.
Kotrljam se.
Razbijam labirint. 
Tražim. Tražim kako biti drugačija.
Brzina hvata pokrete. 
Mjesec sija na svaku pomisao.
Postoji nova zora, letim.
Izazvat ćemo stvarnost.
Ne želim prečice, želim put.
U svakom koraku sna
znam da će nas sreća dodirnuti. 
Samo me upornost tjera da uspijem.
Pokušavam naći nemoguće, ali ponekad je neuspjeh pobjeda.
Skoči! Uzmi moju zastavu! Napravit ću sve.
Svi naši snovi su svjetlo istine. 

MORE NEOBUČENIH SNOVA 

Novi početak. 
U stranom sam svijetu
Ne znam ni cestu ni stazu.
Vi idite za svojim putem, bit će dana, doći ću i ja.
Ovo je zemlja izgubljenih snova.
Živim, umirem.
I kao slomljena muzička kutija, uvijek puštam istu melodiju.


Gorim od neizgovorenih riječi.
Moja figura je velika.
Zaletjela sam se u more neobučenih snova za novi početak.
Srce mi je mali čamac. 




#odmalogprinca

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s