DOĐI U MOJE TIŠINE, Emana Tabaković

Poezija mostarske pjesnikinje Emane Tabaković svojim me šarmom, jednostavnošću i iskrenošću itekako obukla (možda bolje da kažem „uvukla“) u svoje svjetove. Riječ je o zbirci prvijencu, objavljenoj prošle godine u izdanju Narodne biblioteke Mostar.

„Dođi u moje tišine“ čini 35 pjesama koje nas pozivaju na susret sa sobom. Zbirku otvara pjesma imperativnog rumijevskog naziva „Dođi“ te smo na samom početku pozvani na sagledavanje vlastite nutrine, na grebanje ispod bora, na potragu za usnulim djetetom. Progovara Tabaković slobodnim stihom o ljubavi, kako onoj prvoj tako i onoj bolnoj, o spoznaji, o snovima, izgubljenim, ali i onima  uvijek sanjanim, o pronalasku sebe, o Mostaru… o životu, „čudno lijepom, čudno ružnom, ali nikada običnom“. Introspektivnom lirikom autorica se direktno obraća i tebi koji čitaš. Poziva te da, zajedno sa njom, putuješ stihovima, da dođeš onda kad „te taj tvoj svijet umori“. Da dođeš i da budeš, napominjući da je početak svega srce i da uvijek ima smisla pokušavati. Da, čak i kad misliš da je prazno i ništavno, možeš sanjati, obojiti dušu, vrištati. „Možemo letjeti bez krila“  jer ljubav je putokaz…

Pitanja vlastitog identiteta prisutna su u cijeloj zbirci, ali lirski subjekt ne luta mnogo. Ona zna gdje je njeno čvorište. „Ja sam ono što osjećam“, navodi zrelo i sigurno. Ne boji se osjećanja, živi ih, proživljava, čak i ako nisu lijepa, hvata se zrakama za svjetlo. Ona je ono što osjeća (i ja sam!), a tebe poziva da budeš tekst u njenoj pjesmi. Dođi i budi. I zauvijek sačuvaj dijete u sebi. Osjeti dah života kao dijete. To je ono čime nas ova zbirka konstantno opominje.

Pronašla sam ljepotu života

i shvatila da je nisam ni izgubila.

Ona je izgleda izgubila mene.

Kada sam odrasla.

Pisati danas o temama o kojima piše Tabaković, savremenicima je stvar „prošlog“ jer moderna je pjesma buntovna, vulgarna, borbena. Kao…

Upravo zbog toga, smatram da su pjesme poput ovih, izuzetno važne. Svjedok su da još uvijek osjećamo, da znamo šta je empatija, da možemo voljeti bez interesa, da možemo otvoriti srca. Gori pjesnikinja od neizgovorenih riječi. Gori njen lirski subjekt, toliko da se identificira sa onom koja se povjerava vjetru ispisujući san o sreći. U njenom svijetu nije uvijek lijepo. Ponekad je obojen prazninama koje se nabadaju viljuškom po tanjiru, ponekad su zalud snovi kad nas uče da se ne nadamo, ponekad je unutrašnjost pusta… ali ona i dalje, uprkos svemu, pjeva. Makovski ispisuje Zapise o ljubavi i pjesmi i očima, poput Malog princa, vidi ljepotu u onome što zavoli. I vrati se.

„Kad ozdraviš, Svijete, potrčat ću ti, kao dijete u zagrljaj“, highlight je cijele zbirke. Bolesnom svijetu današnjice dovoljno je malo… Tek da pogledamo očima djeteta i shvatimo da svima su nam srca iste boje i da, jedino ako damo, nesebično i iskreno, možemo i dobiti.  

Mnogo se meni pjesama svidjelo u zbirci, a posebno izdvajam sljedeće: Sjeme ljubavi, Jezik naslućivanja, Dijete u meni, U futuru, Kotrljanje, Da sam svijeća, Emina, U sebi, More neobučenih snova. Neke od njih poklonit ću vam u sekciji „Poezija”.

Završit ću stihom iz Zapisa o pjesmi koji dovoljno govori sam za sebe:

Milost je najveći jezik ljubavi.

Na kraju, ono što namjerno nisam htjela navesti u gore napisanim redovima je podatak da je Emana Tabaković rođena 2006. godine i da je u vrijeme objavljivanja zbirke imala tek 15 godina. Ostavila sam to za posljednje redove kako biste prvo iščitali u njenim stihovima zrelost. Mnogo sam sretna što sam imala priliku da upoznam to dijete i još sretnija što je ona imala priliku da tako mlada objavi svoju prvu zbirku. Voljela bih da sam ja, u njenim godinama, imala njena krila.

Draga Emana, djevojčice, pjesnikinjo, hvala ti. Ne samo na zbirci, već i na širini, ljepoti i neiskvarenosti kojom zračiš. Piši. Samo piši.

Zbirku „Dođi  u moje tišine“ možete posuditi u mostarskoj biblioteci.

Do sljedećeg čitanja,