Ja sad idem van i vratit ću se tek ujutro.
Bit ću vani, ne čekaj me, idi spavati, ondje ću sjediti
i čučati i doći ću pijan.
Ja sad idem van i vratit ću se možda tek na godinu, šta
tako gledaš u mene?
Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za trista godina,
pa zar je to neko vrijeme?
Past ću na prozor u spodobi jednog besprizornog
razrokog fotona. Posadit ću se u obliku
prašine, spale nekom s cipela,
na prag tvojih vrata.
A ti onda ne budi zla i pusti me k sebi. Ne pravi mi
scene. Ljubavnike ćemo pokupiti u pokrivač i izbaciti kroz prozor.
I ostavit ćemo sebi svjetlo. Ta pusti me k sebi.
Ta pusti me već k sebi, pa pusti me već, zašto ti
to toliko traje, to je nekoliko trenutaka, ta to je
grozno dugo, pa ja ću usahnuti umrijeti umrijeti ću od
žalosti, ta molim te ipak otvori ili ću ti ta vrata razvaliti,
kožu ću ti izgrepsti, oči ću ti iskopati
ljubavi moja.
Za pjesmu (ali i pjesnika) sam prvi put čula čitajući odličnu priču Darija Džamonje “Život i poezija (i obratno)”.
Iako bih večeras mogao klapiti i koji dinar, ja ipak rizikujem i tražim jednu pjesmu Jirija Šotole, koja potpuno oslikava stanje u kojem se nalazim, a plus, vežu me za nju neke prelijepe i pretamne uspomene.
– DARIO DŽAMONJA
Od Malog princa... 