Znaš li šta su tribunal, škure, setimana, kucin, ćaća, maća, mate, skašela u vuštanu, glet, šjor?

Ne znaš? Neke nisam znala ni ja pa sam radoznalo prolazila redovima… pa rječnikom na kraju knjige… pa Guglom. Naučila.

Ne znam da li vas, ali mene od ovih riječi nešto grije… Pa kad kažeš skašela u vuštanu kao da pjevaš pjesmu o džepu jedne crne bapske suknje…

E takva, kao pjesma, zbirka je Kamenite priče, Milke Kolundžić, autorice rođene u Benkovcu, gdje je, između Dva rata, smjestila i radnju unutar korica. Da smo svuda gdje su nam tragovi, Kolundžić svjedoči najbolje, ostavljajući ih, pored Benkovca, i u Budvi, Beogradu, Banjaluci, Tivtu i Kotoru, gdje živi i stvara danas.  

Kamenite priče su njena prva zbirka. Međutim, nipošto ne dozvolite da vas ovo „prva“ zavara. Milka je rođeni pripovjedač. Neki se uče da pričaju, neki to jednostavno znaju. Ona je od ovih drugih.

Iako bih, zahvaljujući bukstragramu koji me ženi koja stoji iza redova o kojima ću pisati približio na različite načine, mogla ovaj prikaz pretvoriti u lično i subjektivno slovo, ipak ću o zbirci pisati kao recipijent Kolundžićkine književnosti prije svega.

„Dijete krša i kamenjara“, koje taj krš i kamenjar bez obzira na sve druge predjele kojima je hodilo i dalje diše, je u 28 kratkih priča ispisalo štoriju o vremenima prošlim, vremenima „prije mašina“, slikovito, o vremenima crvene lade, fritula i Jugoplastike, o vremenima onomad kad se, sve skupa, spavalo u jednoj sobi.

Zbirka posvećena Porodici (koju prati prisvojna zamjenicaa mojoj), napisana u  albaharijevskom maniru, bez puno i suvišnih riječi, a sa puno i previše emocija, oda je, zapravo, stamenoj, snažnoj, izdržljivoj, onovremenoj ženi. Kamenitoj. Nikako kamenoj. Od kamena sazdanoj. Sa sudbinom (po)mirenom. Baki i Mami sa velikim slovom, sirenama. Omaž je to i ćaći, učitelju Gagi, i mate učiteljici. I poruka o obrazovanju, neizgovorena. I knjigama i bibliotekama posveta. I o tišinama priča… ispričana „da bi prestalo da se pamti“.

„Najprije je nastao šok. (…) Postalo je jasno da treba zapisati sve. Priče.“

I zapisana su… Sjećanja, kratke, čulne slike djetinjstva u kojima miriše selo i u kojima su jasno portretirani sudionici, kreatori (i „trpitelji(ce)“) jednog stihijskog, nimalo laganog života koji „miriše na rad“. Sjećanja o Drugom ratu u kojem su „muški“ skupa vojevali, a žene i djeca, ispod zatvorenih škura, čeznuli… šutjeli.

• 

Izdvajam tri posebno dojmljiva pasosa, barem ovoj čitateljici.

Prvi je opis poroda. Ne pamtim da sam se u svojoj čitalačkoj karijeri susrela sa nekim koji me dotakao više, zbog kojeg sam žensku snagu osvijestila više:

„… a dvi’ žene klečale su kraj njene postelje. ‘Edna je ustala i otkračunala vrata. Ona je ležala na postelji i u noćnoj košulji raspletene kose, ruke joj vezane za uzglavlje, tijela posvađanog s udovima. Na snježnobijeloj košulji dolje tragovi krvi.“

Drugi i treći, uzajamno povezani, slika su Bake koja češlja kosu. Nadrealna uzvišenost tog trenutka… sav moj svijet.

„Postoji nešto izuzetno lično i nestvarno lijepo u uhvaćenom trenutku – žena koja češlja svoju kosu.“

„Sve žene bi trebalo da imaju dugu kosu. Ako ništa, a ono da bi unukama podarile sliku na kojoj svjetolost ljepote bake, koja sjedi i češlja svoju kosu, odlazi kroz prozor i začarava jedan komadić ovoga i – u tom trenutku – sav moj svijet.“

Mnogo, mnogo čitanja iznjedrilo je ovu neveliku zbirku, majstorskim talentom pisanu. Preporučujem je ljubiteljima kratke forme, a sigurna sam da će vas u isto ubijediti i ostali prikazi pod oznakom #kamenitepriče.

Kamenite, svaka za sebe, čine svojevrsne slike, a zajedno opet jednu veliku, bokun jedne dalmatinske mladosti. Posebno izdvajam Nije bilo i Ćaća, prve dvije, jer udare na samom početku tamo u pleksus, a onda i sljedeće: Sirena, Sve je dobro, Kosa, Hristos, Prvovjenčani, Mama, sretan rođendan, Tišina i posljednju Kod kuće.

„Mala je od oca dobila ime i prezime i u nogama neizdrž – nije mogla dugo na jednome mjestu“, a tamo… samo tamo, u djedovoj kući, tamo gdje nikad nije mislila da će, obgrlio ju je spokoj… našla je mir.

Svuda smo gdje su nam tragovi, ali samo na jednom mjestu su korijeni.

Knjigu naručite ovdje .

Do sljedeće pisanije,

Sretan put i mirno more!