U jednom trenutku, na putu do kuće, u sjećanje mi se vratila mješavina patnje, straha i gađenja koje sam primjetila na njenom licu. Zašto. Ponovo sam mislila na neuredno učiteljicino tijelo, na uneređeno Melinino. Bez očitog razloga, pažljivo sam počela posmatrati žene na bulevaru. Najednom mi se učinilo da sam dotad živjela s nekom vrstom ograničenja pogleda: kao da sam bila u stanju jasno vidjeti samo nas djevojke, Adu, Gigliolu, Carmelu, Marisu, Pinucciu, Lilu, sebe samu, svoje drugarice iz razreda, i nikad nisam uistinu obratila pažnju na Melinino tijelo, na tijelo Giuseppine Peluso, Nunzije Cerullo, Marije Carracci. Jedini ženski organizam koji sam dotad proučavala sve više zabrinuta, bilo je tromo tijelo moje majke, i taj me prizor proganjao, predstavljao prijetnju, i tad sam se još uvijek bojala da će njen lik najednom nadvladati moj. Tom prilikom sam međutim vrlo jasno vidjela majke u starom kvartu. Bile su nervozne, bile su pokorne. Šutjele su stisnutih usana i pogrbljenih leđa ili su urlale užasne uvrede na djecu koja su ih smarala. Vukle su svoja strašno mršava tijela, ispijenih očiju i obraza, ili s velikim stražnjicama, otečenih zglobova, teških grudi, s cekerima iz kupovine, malom djecom koja su ih vukla za suknju i koja su željela da ih uzmu u naručje. I, Bože dragi, imale su deset, najviše dvadeset godina više nego ja. A činilo se da su izgubile ženske odlike do kojih smo mi djevojke jako puno držale i koje smo pokušavale naglasiti odjećom i šminkom. Pojela su ih tijela muževa, očeva i braće, na koje su na kraju sve više i više ličile, ili zbog starosti i bolesti. Kad počinje ta transformacija? S kućanskim poslovima? S trudnoćama? S batinama? Hoće li se Lila deformisati kao Nunzia? Hoće li iz njenog nježnog lica izbiti Fernando, hoće li se njen elegantni hod pretvoriti u onaj kakav ima Rino, debelih nogu i mlataravih ruku? I hoće li se i moje tijelo jednog dana upropastiti i dopustiti da iz njega izbije ne samo majčino nego i očevo? I hoće li se istopiti sve ono što sam naučila u školi, hoće li kvart ponovo prevladati, kadence, maniri, sve će se pomiješati u neku crnu kaljugu…”

ELENA FERRANTE, Priča o izgubljenom prezimenu