Poezija, Melida Travančić (izbor)

Samokontrola

onaj koga volim

kaza mi jednom

da sam mu potrebna

i da sam posebna

---

od tog dana

brinem o sebi

---

hodam pognute glave

put posmatrajući

---

ljude izbjegavam

---

strahujem

za sebe

---

o sebi mislim

---

i kišne kapi

mogle bi me

ubiti

---

Ona

kosa sijeda

lice blijedo

dekorisano

mrtvačkim pjegama

---

ruke podrhtavaju

u pokušaju

da se do usana donese

šoljica crne kafe

---

prostorijom se širi

zadah smrti

---

zubi karijesom

trajno uništeni

jedan pored drugog

na postelju padaju

---

ona djeca

čija li su

---

osamdesete

mnogo li je

---

ustajem

prekrivam je

plahtom bijelom

---

ovo nisam ja

konstatiram

---

sretna i nasmijana

u toplu postelju

liježem

---

Unutrašnji portret

u nama je vladalo nešto

divlje duboko moćno

strašno snažno

i tajanstveno

---

u slučaju da vatra sa dlanova

ka ostatku tijela krene

sve će u trenu biti uništeno

---

stoga drži odstojanje

i nikad se ne pomjeraj

---

i zbog sebe i zbog mene

i zbog čovječanstva

---