Prijatelju,

     Nađoh ispred sebe komad čiste hartije. I dok svoje ruke nisam još uprljao krvlju, pored ovih raskrvavljenih bića što se sapliću oko mene, ruke su mi još uvijek čiste. Čistim rukama, na čistom bijelom papiru u naletu moranja, pišem ti odgovor. I dok mi se ova slova kovitlaju i kotrljaju, pitam se da li će te isto ovo pismo ikad sresti? Moram ti opisati ironiju i samog nastanka pisma. Um mi i dohodi i pohodi. Sa svakim trzajem topa i ispaljenim metkom, nešto ode od mene, dok se vrati budem već u drugom kovitlacu, leš, metak, pa drugi leš, pa vrisak, jauk, pa muk. Rastrojen sam, Prijatelju, i ovo mi je pisanje jedina razumna osovina. Na ogavnom mjestu, u rovu, ispred prljavog lica, čista bijela hartija. Moj brate poetike i patetike.

    Nejse. Garda nam je doprtljala do Ljubljane. Šta se čudiš? Iz Bosne pješke, preko Hrvatske vozom pa ponovo pješke i kucaš o mandalu Ljubljane. U sjećanju sve izgleda ko prepišaj hoda. Raspale mi se kundure u putu. Ovdje su sva lica i naličja gladi i žeđi. Mada, insanu obiknutom na post i nije nekakva novina ni tragedija, ali ovi s bečkom školom se prije smrti od života rastavljaju. Haman im crijeva ašikuju s leđima. Ima jedan komandirčić, Špicom ga svi zovemo, žalio se što mu vojnici nemaju večeru. Rekoh mu doručak pojedi sam, ručak podijeli s prijateljem, a večeru podaj neprijatelju. Kaže mi što bih davao večeru neprijatelju. Rekoh, ništa kad vidiš kakvog Švabu na vidiku gađaj ga večerom, jerbo ko tebe kamenom ti njega hljebom, je l’?  

  Stojim i sam se smijem, a Slovenac ozbiljan. Buržoazija bi da večera. Da nije Božijeg nimeta u onoj riječi večera, ugušio bih ga onim hljebom, oproštajnu večeru bi on meni jeo. Da Bog prosti.

   Koliko su mi puta samo noge poželjele posjetiti ovaj dio svijeta, naravno prije ovog mraka što se stuštilo na nas. Sve sam to negdje u njedrima zazivao našim svijetom. Svi bjehosmo ‘mi’. Kakva lakrdija u naivnom biću. U mnogome se razlikujemo. Kunem ti se da više nikad u Ljubljanu neću doći, ma kakav god kraj našao. Ja l’ dočekao sabaha ili ne, ovdje više moja noga kročiti neće.

   Pitao si me prošli put o bitkama. Potiskujem ih u zaborav, u suprotnome, Prijatelju, bojim se da bih ko ludi pjesnik tumarao balkanskim planinama. Nema sjaja u otkinutoj ruci, nozi i krvavom licu. Sve sama smrt, vreba sa stotinu očiju, a imam samo dva svoja da joj uzmaknem. Nejednaki smo, Prijatelju, nadmoćnija je i spretnija. Kad pukne ono đule, lete ljudi ko behar, hej, Bože, ko ljudski behar. Čiji li su i šta su ostavili iza sebe? Pamtit ću ih ko behar. Bolje je.

    Prijatelju, kome je do jela sa ovakvom slikom pred očima?

  Rekao si mi da je došlo grdno vrijeme i da se ne snalaziš u njemu. Mislio sam o toj tvojoj rečenici. Kako god okreneš, život nam je uokviren vremenom. Vrijeme je isto, u ova dvadeset i četiri vakta, koja su svuda ista, teku naši životi i naši izbori. Našim izborima činimo grdosti, opoganjujemo vrijeme i prišivamo sva zvjerstva vremenu, a dobro se zagledaj i vidjet ćeš da te zvijeri imaju ime i prezime, a vjeruj mi, Prijatelju, to nije vrijeme o kojem ti govoriš. Čovjek je odrednica koja ti prošlo, sadašnje ili buduće oplemeni ili opogani. Čovjek.

    Pih, ta velika riječ čovjek. Izasere se ko i svaki hajvan ali što se umije usrati u tuđi život, hajvanče ti ga ispadne za pijadestala.

   Oprosti, Prijatelju, znam, reći ćeš osaburaj. Ali na ovakvom mjestu, najveće strpljenje je ostati živim.

Nisam ti pričao da u toku ovih putešesvija, nazvat ću ih tako, umalo nas vaške ne pokosiše. Da ne bi onog engleskog praha, ko zna šta bi bilo s nas.

Zovu me da idem na stražu. Stražariti nad razumom i u bunkeru, dvije nespojive radnje u spojivom momentu. Prijatelju, izludih i tebe, a i sebe. Kako kažu velike stvari zahtijevaju velike žrtve.

  Upitat ćeš za sve one do kojih mi srce haje i poslati glas o njima, kao i o sebi. Obraduj me. Radost još nije napustila moje oko, makar se i sam smijao u društvu Slovenca. Kažu mi da sam alčak. Velim bolje i alčak nego hrsuz. Ipak, Ti me ponajbolje poznaješ.

 Tvoj ahbab, Džano.

Ljubljana,

29. hercegovačka divizija.

    

---

   Savio je požutjelu hartiju na već prepoznatljiva četiri dijela.

Godinama je odvijao i brižno, staračkim i drhtavim rukama držao. Lagano bi dodavao svom potomku da mu i ove godine pročita ono što je napamet znao. Svaku riječ bi ponavljao, tiho, religiozno. Sve te slike su živo lebdjele, kao da je prošao jedan tren, tren onog vremena, kojeg mu je ahbab tad  ‘branio’ pred Ljubljanom.

‘Alčak’ – osmjehnu se.

Pojačao je tranzistor sa kojeg su dopirali zvukovi.

‘Ako pitaš gdje sam sada,

Ne idem iz ovog grada,

Sve je moje ovdje ostalo.

Ako pitaš kako mi je,

Da ti roknu samo dvije,

Sve bi ti se samo kazalo,

Nikome se ne ponovilo.’

‘Nikome se ne ponovilo’ – uzdahnuo je Prijatelj, bješe to  posljednja godina njegova puta, devedeset i druga.