Elijahova stolica, Igor Štiks
U prologu romana „Elijahova stolica“ narator navodi: Ovdje želim zabilježiti sve što mi se dogodilo u posljednih nekoliko mjeseci. Dalje pominje svoja dva rođenja i govori da će pričati priču o drugom, dugom i bolnom. Dakle, kostur romana nagoviješten je na samom početku. Vrlo brzo uplovljavamo i u tajnu plave bilježnice i zapravo smo od prvih stranica donekle svjesni šta će se dalje dogoditi/događati, ali nam se centralni događaj otkriva tek negdje u posljednjoj trećini djela.
Priča je ispričana u 1. licu. Riječ je o jednoj životnoj (hi)storiji čiji protagonista je pisac koji shvata da je 50 godina svog života živio laž. To saznanje vodi ga stazama otkrivanja identiteta i, iz Pariza ga, 6. aprila 1992. godine odvodi u neko tamo malo, ratno… da, pogađate, Sarajevo! Glavni junak na samom početku precizira svoj odnos sa Sarajevom i mi već tad saznajemo da se on u njemu ne zadržava dugo, svega nekoliko dana, da ga napušta „kao izdajica jer nema drugog izbora“, ali i da trajno ostaje za njega vezan i da je to zauvijek njegov Grad. Ne saznajemo, naravno, na početku sve, ali postupak otkrivanja ključnih detalja tjera da, voajerski, virimo u redove koji kriju tajnu jednog postojanja.
Ako ste zbog datuma i mjesta radnje pomislili da je ovo još jedna priča o ratnom Sarajevu, na potpuno ste pogrešnom tragu. Ovo je priča o čovjeku i ljudskim sudbinama… u kojoj su ratovi (Drugi svjetski i tzv. bosanski) pozadinska kulisa. Fokus je na ljudima (što počesto u romanima koji se bave problematikom rata zna biti skrajnuto i zbog čega taj roman i jeste interesantan i drugačiji), njihovim životima, ljubavima i strastima… koje bi možda bile drugačije… da se nisu događale u takvim, ratnim okolnostima. Lična katastrofa Richarda Richtera je isprepletena sa nesrećom grada Sarajeva i utoliko je veća. Bolestan Grad, bolestan i Richard u gradu. I samo u tako bolesnom gradu mogla se izdogađati toliko pogrešna i po svim mjerilima i zakonima loša priča.
Roman ima tipičnu postmodernu strukturu i satkan je od postmodernističkih elemenata. Prisutno je konstantno preplitanje prošlosti i sadašnjosti, epistolarna forma, priča u priči (koja nosi ključ priče:D), intermedijalnost, propitivanje fikcije i fakcije, važnost rukopisa, intertekstualnost… Ključne problematike su pitanja porijekla, identiteta, lik je neshvaćeni moderni pojedinac, intelektualac, neko u potrazi za sobom i svojim mjestom.
Štiks je studirao filozofiju i književnost i vidno je da je riječ o nekome ko posjeduje književno-teorijsko znanje. Moram priznati da sam na momente, u nekim redovima, osjetila prisutnost Zafona, Selimovića… ima jedan opis ruku gdje sam automatski pomislila na Marinkovića… a jedan od krucijelnih sporednih likova, pa skoro sam ubijeđena, građen je ili je inspirisan Kiševim Simonom Čudotvorcem. Čak se i zove isto, Simon, nepredvidiv je i mudar, svjedok vremena:
Nestaju gradovi, ostaju sjećanja, prazne kuće, i pokoji svjedok kao ja.
Ako ga nije gradio prema Kiševom liku, unaprijed se izvinjavam autoru na aluziji koja mi se kao neminovna javila prilikom čitanja.
Ne želim otkrivati previše pa neću reći u kojoj noći počinje priča niti otkriti kakvo je to zlo zbog kojeg je Richard rođen i umro istoga dana, ali ću reći da ćete zasigurno, ako budete čitali, s nestrpljenjem okretati stranice da dođete do tih saznanja. Jedna ljubavna priča, malo triler elemenata, malo čudne magije, rat i granate… Odlično je poentirao Aleš Debeljak Delo za Frakturino izdanje 2006. godine: Napeto privlačan i duboko promišljen roman koji tečnim jezikom opisuje mučne događaje.
Spomenut ću i nekoliko zanimljivih sporednih likova bez kojih priče ne bi bilo, a koji su svako na svoj način vrijedni analiziranja: tetka Ingrid, Alma Filipović, Ivor, (gore pomenuti) Simon i mala Emina.
Ono što se također izdvaja kao jedna od bitnih tema je svakako umjetnost i njena važnost. Umjetnost koja spašava, koja pomaže, koja nas oslobađa… čak i u najtežim, ratnim uslovima… umjetnost. Posebno književnost, što je ovdje potvrđeno već i samim odabirom zanimanja glavnog lika, a onda više puta, suptilno, na kraju posebno, naglašeno.
U tom kontekstu ću i završiti osvrt, citatom iz romana:
Moj rukopis upravlja mojim ispremiješanim sjećanjima, i mojim živcima, i tjera me da uložim dodatne napore da se prisjetim svoje, naše priče, svake sitnice, svake riječi koja bi mogla objasniti, meni samome uostalom, kako se sve to odigralo, kako se sve to uopće moglo dogoditi. Prepuštam se dobrovoljno unutarnjem mehanizmu ovog rukopisa boreći se protiv očaja, ludila, nostalgije, straha i vlastitih namjera, kako bih olakšao posao sjećanju.“
Roman „Elijahova stolica“ osvojio je nagrade „Kiklop“ i „Ksaver Šandor Gjalski“ za najbolje prozno ostvarenje u Hrvatskoj 2006. godine, a preveden je na više od 15 jezika.
Od Malog princa... 