Priču nije vidio kao svrhu samoj sebi, niti samo razbibrigu u dugim hanskim noćima, već univerzalni znak postojanja elementarne pripovjedačke snage koja izbija iz lirske izmaglice i čudnih svjetova koji mogu postojati samo u priči i koje može da otključa samo pravi majstor priče… [1]
Majstor priče kakav je bio Ćamil Sijarić, Sandžaklija, predstavnik južnoslavenske, crnogorske, bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti. Pripovjedač, prozaista lirskog narativa koji je svoj književni put počeo poezijom (njome i završio, ne dočekavši za života objavljivanje druge pjesničke zbirke), pisac koji je od svojih početaka uzburkao književnu scenu.
Pojava njegovog prvog romana Bihorci (1956.) izazvala je brojne reakcije. Roman je osvojio Jugoslovensku nagradu što je proizvelo cijeli niz pro i contra reakcija. Osporavali su je i smatrali nezasluženom. S druge strane, djelo je dočekano kao osvježenje, iskok iz poslijeratne književne angažiranosti, nešto potpuno drugačije. Ono što nije moglo biti osporeno jeste Sijarićevo pripovijedanje i opsjednutost pričom koja će u njemu postojati do kraja. Upravo je to ono što, uz sve manjkavosti, osvaja.
U njegovom pripovijedanju prisutno je usmeno kazivanje, folklorni elementi, slikoviti prikazi ambijenta. Ne toliko posvećen stvaranju radnje koliko oslikavanju likova, karaktera, života i sudbina male, zabačene, seoske sredine. Oslikavanjem individualnih drama svojih likova on daje širu sliku zajednice iz koje je i sam ponikao. Sliku ljudi naviklih na surovi život, neprohodne puteve, ogrezlih u tradiciju i religiju, naučene obrasce ponašanja. Onih koji u tom planinskom, skučenom životu ne prezaju od malih strasti, sitnih računa i međusobnih trvenja.
U bilješci žirija povodom dodjele nagrade za najbolji jugoslovenski roman stoji:
Roman „Bihorci“ je izvanredno živopisna i životnom istinitošću duboko prožeta slika teške, srednjovjekovne zaostalosti jednog, u planinama zabačenog, vilajeta u Sandžaku, čime se ova pokrajina uvodi u književnost. [2]
Imućni seljak Halimača, da selo ne bi izašlo iz vjere i da ne bi podivljalo, dovodi hodžu – Hadžiju. Smješta ga u svoju kuću osiguravajući sebi ugled i zadovoljavajući vlastitu pohlepu. Radnja počinje Hadžijinim dolaskom u Rašlje, a završava se njegovim odlaskom (nastojanjem da ode). U toj cikličnosti ogleda se zatvorenost sredine u koju je došao, s kojom se pokušao izboriti i s kojom nije uspio pronaći zajednički jezik jer u takvoj zaostaloj sredini mogu o(p)stati samo oni koje je ona i izrodila. Radnje skoro da i nema i cijeli roman baziran je na unutarnjim preživljanjima likova. Taj nedostatak revolucionarnih (a u to vrijeme aktuelnih komunističkih) ideja bila je jedna od mana zbog kojih je osporavan kvalitet romana. Ali Sijarićevi likovi su toliko prepušteni seoskoj stihiji, svojim životima i međusobnim odnosima da bi svaki izlazak iz vlastitog komfora (koji to nije) poremetio njihov ustaljeni mir i navike.
Realistički opisi isprepleteni su sa elementima modernog romana. Osim tih elemenata, neosporno je da autor ponekad ponire i u romantizam ili pak crpi motive narodne književnosti. Posebno je taj segment izražen u Hatkinom liku i njenoj želji da se ostvari kao nevjesta.
Zbog nepostojanja ličnosti koja bi svojim osobinama nosila radnju, roman je okarakterisan kao roman atmosfere. Upravo tako doživjela sam ga i sama. Selo Rašlje je topos u kojem je, kroz likove, prikazana učmalost. Halimača, Hadžija, Hatka, Kaplar, Zemko, Đuza… nemoćni da promijene bilo šta, u stalnoj potrazi za sobom i boljom prilikom. Njihovi unutrašnji sukobi su, ipak, još uvijek samo na tragu psihološke kompleksnosti kojom će zrcaliti romani nastali poslije Bihoraca. „Živi“ opisi pejzaža, kaljavih bihorskih puteva provučenih kroz kamen i takvih da vrat slomi i čovjek i konj pomažu da shvatimo svijet koji tu živi, svijet za goveda stvoren, nije ti on da uči ćitabe[3]
Panteizam i panerotizam su također prisutni pa Halimača duboko udiše mirise zemlje, njive i slame, hladne kiše… a Hatka prilikom odnosa sa Halimačom razmišlja kako on miriše jakim mirisom zemlje, gumna i hljeba, opija se tim mirisom, udiše ga cijelom kožom i otvara se poput zemlje, postaje zemlja, pušta ga da vrši po njoj koliko hoće.
…navali se zemljo li teška, zemlja sam i sama, pitoma zemlja – zasijana.[4]
Jedan od centralnih likova svakako i jeste Hatka, naivna, nesretna u svojoj borbi s Bihorom, u rascjepu između svojih želja i patrijarhalne sredine, žena kojoj sreću i najveći životni užitak predstavlja udaja. Nažalost, udaju je za impotentnog Hadžiju (a ona je čulna i vapi za dodirom) pa njena drama postaje veća, a monotoni život još jadniji.
Hatkine su oči gledale u daljinu. Kao da hoće nečeg da se sjete. U njima su bile umrle ribe. Osjećala je potrebu da je neko uzme pokraj sebe i utješi je.[5]
U prostor u kojem nevjeste ne zbore postavljen je i lik druge Hadžijine žene, Đuze, hajdučice. Posmatrajući s današnje instance, Đuza je preteča žene koja se zauzima za svoju sudbinu, koja ne sjedi, ne čeka i kojoj udaja (a udavala se tri puta) nije glavna životna preokupacija. Također, možda je ona i jedini lik koji u ovom romanu, na izvjestan način, djeluje.
Na temu položaja žene u društvu u kojem Hatka kaže da je on nikad nije ošinuo, a i da jeste ona se ne bi ljutila veže se još jedna, važna, tema, a to je nasilje. Kao posebno potresan izdavaja se odlomak odnosa Halimače i njegove, ni za što krive, supruge:
A on je tukao na poseban način: kaže joj da sjedne nasred sobe – i ona sjedne, okrene mu leđa, šuti, čeka. On onda sjedne s njene gornje strane, mirno, bez galame, i tucka je nogama u krsta, sad jednom, sad drugom, naizmjenice, sprva polako, pa sve jače, kao valjalica kad valja sukno. Kad je sa sred sobe dogura do vrata, oni onda ustanu, oboje, sjednu opet tu gdje su i bili, i on je iznova udara nogama: tup, tup, pa se izmakne da se odmori. Ona tada šuti po dva, po tri dana, a kad prozbori pominje braću: nije ona crn kamen u gori, no braću ima, otići će ona svojoj braći, a kući se ovoj temelj izvrnuo (…) Jednom je i konja osedlala, ali su joj sakrili uzdu, a ona bez uzde nije htjela, a kad je najzad našla uzdu, neko joj je sakrio sedlo, i tako je uvijek tražila nešto i nikad braći nije otišla.[6]
Matrica Sijarićevih priča o Bihoru počinje Bihorcima i razvija se u ostalim djelima. Bihorci nisu njegovo najbolje literarno ostvarenje, ali su značajni za književnost koju je pisao poslije, o čemu svjedoči i percepcija javnosti, kao i još uvijek prisutno interesovanje za djelo. O romanu je napisano preko 130 stručnih radova i kritika, a samo u godini objavljivanja nastaje čak 81 kritički tekst. Vulkan reakcija udario je pečat za dalje prepoznavanje Sijarića kao važnog autora južnoslavenske književnosti, onog za kojeg je književnica Mira Alečković zabilježila da kada priča prisutni gutaju njegove riječi.
Veliki usmenjak, Ćamil Sijarić, kao i uvek, uživa u onom što pripoveda[7] .
On priča da ispriča i da, kako Jahja Fehratović navodi, iznese, da živi, da zabavi i sebe i drugog.[8]
FUSNOTE:
[1] „Ćamil Sijarić, pripovjedna proza“, Husein Zvrko
[2] Bilješka uz prvo izdanje Bihoraca, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1956.
[3] Ibid
[5] Ibid
[6] Ibid
[7] Zabilješka književnike Mire Alečković prilikom boravka u SANU u Beogradu
[8] http://sandzackaknjizevnost.com/jahja-fehratovic-sijariceva-lirika-od-zavicajnog-do-univerzalnog-dozivljaja-svijeta/
Od Malog princa... 
Bravo Bea, uživala sam! A odlomak o tupkanju ženinih krsta izaziva u meni toliko besa….
VolimVolim
Draga Bea, hvala ti na ovom divnom tekstu. Ne moram ti govoriti koliko sam uživala i koliko me obradovalo što si pisala o Sijariću. Davno sam čitala ovaj roman i baš mi je trebalo da se malo podsjetim. Odlično, kao i uvijek.
VolimVolim