“Nigdje, niotkuda”, Bekim Serjanović
Roman „Nigdje, niotkuda“ prvijenac je Bekima Sejranovića ovjenčan laureatom „Meša Selimović“ za 2009. godinu. Ujedno je i prvo autorovo djelo koje je ova čitateljka čitala jer je prosto htjela sebi dati malo vremena nakon iznenadne popularizacije Serjanovićevih romana uzrokovane, nažalost, njegovom preranom smrću.
Intermedijalnost u naslovu romana (riječ je o naslovu pjesme riječke skupine „Let 3“, bitne i za period odrastanja glavnog junaka) upućuje na to o čemu se u romanu radi. Pojednostavljeno, riječ je o potrazi za „svojim mjestom“ pod ovim nebom. Potrazi koja traje, na kraju romana vidimo i ne prestaje, koja je kontinuirana i utoliko ujedno i tužna. Priča autobiografske provenijencije, ispričana u 1. licu, govori nam o životu i odrastanju glavnog junaka i njegove porodice. Počinje dženazom amidže Alije te tako motiv smrti, umiranja i nestajanja postaje zapravo lajtmotiv cijelog djela.
„Svi samo umiru i raspadaju se. Cijeli je život jedna duga dženaza. Pokopaš ljude koje poznaješ, a i one koje ne poznaješ, i na kraju umreš sam. Uvijek umreš sam.“
Retrospektivno, ali i sa stalnim vraćanjem u sadašnjost, pratimo jedno djetinjstvo i odrastanje, život jedne porodice, prije, u toku i nakon rata 90-ih. Glavni junak je jugonostalgičar koji je u onoj državi bio dijete, ali koji se ni u jednoj od ovih poslije, ne snalazi i ne pronalazi. Zbog toga odlazi u Norvešku nadajući se da će se možda tamo osjećati kao Norvežanin. Pripadnik nečega. Nažalost, ne uspijeva, te se ponovo pokušava vratiti svojim korijenima. I taj posljednji put suočavanja sa sobom i onim što jeste (ili bi trebalo da jeste), to „opraštanje od samog sebe“, opet biva neuspješno. Tragizam (anti)junaka je konstanta, a njegovo uporište seže daleko u prošlost, u živote djedova, amidža i, naravno, roditelja. Protagonist je napušteno dijete čiji roditelji su razvedeni. Odrastao sa djedom i majkom (nenom) noseći od najmanjih nogu na svojim plećima teret nesređenog roditeljskog odnosa. „Klica propalog braka“ u svemu što ga je poslije zadesilo uzrok vidi i traži upravo u njima – majci koju zovu Zada i ocu za čiji ni grob ne želi da zna.
„Njezine odlaske, međutim, nosim u sebi cijelog života i zbog njih mučim sve žene koje u životu srećem.“
„Od svega ovoga zanimljivo je samo to što sam pod utjecajem majčinih odlazaka sve više sličio ocu, a zbog njegova tlačenja i prigovaranja postajao sam nalik njoj.“
U romanu su, između ostalog, tematizirani i ljubavni odnosi. Niti se prvo pletu oko Sare, a potom i Selme. Obje upoznaje u Norveškoj i nijedna veza ne uspijeva. Priča o Selmi pomalo i šokira, ali s obzirom da je riječ o romanu u kojem su motivske preokupacije seks, droga i alkohol, i ne toliko koliko bi možda šokirala u nekoj drugoj postavci stvari.
Autor romana je u Rijeci studirao kroatistiku i komparativnu književnost, a u Oslu je i magistrirao istu oblast te radio kao profesor južnoslavenskih književnosti pa je i taj autobiografski segment inkorporiran u tekst. Nakon konačnog razvoda sa Selmom, protagonist, kontemplaciju pokušava pronaći na otoku S., najsjevernijem norveškom otoku (guglala sam! :D), gdje radi kao bibliotekar, prevodilac za azilante s naših prostora i drži kurseve književnosti. I to je tek jedan pokušaj bijega, odmora, otriježnjenja.
Ukratko, ovaj roman-dnevnik jasnog stila, žargonima (i pluskvamperfektima!) bogat, moderna je priča o potrazi za identitetom, nezadovoljstvu, bijegu, egzilu.
Sam autor je u intervjuu povodom nagrade Meša Selimović izjavio da je, pojednostavljeno ovo roman čija glavna tema je „traganje za identitetom, ne samo za nekim korijenima, nego kuda dalje. Glavni junak, koji je istovremeno pripovjedač u romanu, se ne snalazi baš dovoljno jer često mijenja mjesto boravka, često se seli, odlazi. Opisano je njegovo odrastanje u rodnoj Bosni, zatim tinejdžerske godine u Rijeci i napokon odlazak u Norvešku i život u egzilu u Norveškoj. Zatim slijedi pokušaj povratka nazad, u Hrvatsku, u Bosnu, u čemu ne uspijeva. Otkriva da ne pripada ni jednom od tih svjetova. Nije se uspio prilagoditi u Norveškoj, a istovremeno ne može više da se vrati nazad jer osjeća da mu je to nekako pobjeglo.“ (www. slobodnaevropa.org, intervju sa Budom Vukobratom, 13. 9. 2009.)
Konačna impresija čitateljke romana: čitat će se B.S. opet, to je sigurno, ali nakon „Nigdje, niotkuda“ još uvijek je Sejranović, ne Bekim. 🙂
Usput, na koricama ovog izdanja romana je fotografija autorovih djeda i majke po kojima su kreirani i djed i majka u djelu. Majka – kraljica. Lik koji bi se dao analizirati u kontekstu ženskih likova s prostora Balkana. Domaćica, majka, žena, stamena, izdržljiva, duhovita, hrabra. Ona se, ovoj čitateljki, izdvojila kao najimpresivniji lik romana.
Dva interesantna odlomka, o Ulici bratstva i jedinstva i o tome ko smo ako nismo Hrvati, Bošnjaci, Srbi… Ostali, ostavljam vam u sljedećem postu.
Do nekog novog čitanja,
ostajte zdravo
Od Malog princa... 