Ulica bratstva i jedinstva

Koračam, eto, nakon svega tom ulicom. Jedinom ulicom koju sam nekad mogao nazvati svojom. Ali ništa više nije isto, ni ja ni ulica. Ulica je promijenila i ime, a meni još jedino ime ostalo isto. A možda se ništa nije promijenilo, možda je uvijek sve i bilo baš ovako, možda se moje sjećanje opire istini. Ne znaš ni sam što te više boli: sjećanje ili istina.

Sjećanju ne vjerujem, a istinu ne mogu podnijeti.

Prolazim pored osnovne škole koju sam nekoć pohađao. I ona je promijenila ime. Pred njom je uvijek pješački prelaz gdje me, kad sam imao šest godina, udario jedan svjetloplavi „Fićo“. Skoro se osmjehnem. Čovjek koji je vozio „Fiću“ bio mi je došao u posjet dok sam ležao doma sav u zavojima. Vidjelo se da mu je bilo istinski žao, nije znao šta reći. I meni je bilo žao njega. Nakon nekoliko minuta tišine, čovjek progovori.

„E, da si se barem uspio uhvatiti za brisače kad sam te udario“, rekao je ozbiljno, više sam za sebe.

Kad je čovjek otišao, ja sam počeo plakati. Majka me upitala zašto plačem, a ja sam rekao da je to zato što se nisam uspio uhvatiti za brisače. Majka nakon kraće stanke prosikta:

„Ma, jebali mu brisači mater!“

Koračam dalje niz nekadašnju Ulicu bratstva i jedinstva prema našem sokaku. Pokraj mene promiču ljudi, djevojke, mladići. Nikog ne poznajem i drago mi je zbog toga. Zapravo, umirem od straha da bi neko mogao zastati i pozdraviti me. Prolazim uz izloge prodavaonica i zatamnjena stakla kafića. Ponekad bacim pogled na neko staklo i vidim svoj odraz u njemu.

Čudim se što još uvijek prepoznajem to lice.

---

Problemi, bedovi, sranja

(…)

Uzeo sam indeks i otišao kod dekana. Dočekao me uljudno, bio je uvijek nasmiješen, spreman pomoći barem uljudnim izrazom lica. Objasnio mi je da ja kao strani državljanin moram plaćati studij i da je to normalno u svim zemljama svijeta.

Istina, ali zapitao sam ga kako to da ljudi koji za svoju etničku pripadnost navode da su Hrvati, a dolaze iz iste te zemlje Bosne kao i ja, mogu studirati bez plaćanja.

„Pa zato što su Hrvati, logično je“, odgovorio mi je. Onda sam ja pred njim izvadio svoj indeks. U njemu je do devedeset prve pisalo: Jugosloven. Tada sam, devedeset i prve, jer se riječ Jugosloven u to vrijeme poistovjećivala sa „četnik“, dodao crticu i dopisao: Musliman, s velikim M. Kao da je uopće neko i mario za tu razliku.

E, a sada upitam dekana može li mi na trenutak posuditi hemijsku. On mi je daje i ja tu pred njegovim očima dopisujem još jednu crticu i dodajem: Hrvat. Njegova hemijska ostavlja tamniji trag od one kojom je napisano „Musliman“, a pogotovo od onog „Jugosloven“.

Dekan me gledao, i dalje se simpatično smješkao, očito ništa ne shvaćajući. Iskreno, ni ja već nekoliko godina nisam ništa shvatao. Tjeraju da zauzmeš stav, da se opredijelip, izjasniš, objasniš, da podupireš, da se odazivaš, da slušaš, da se plašiš. Osjećao sam se kao da ispunjavam formular, a nema nijedne ponuđene rubrike, nijednog kvadratića, nijedne mogućnosti koja mi odgovara, ali nemam izbora, sile me da popunim. Sada sam sam sebi napravio rubriku, razmišljao sam samodopadno poput kakvog propalog genija.

Kažem nadmeno: „Dakle, sada znači mogu nastaviti studirati?“ i pokazujem mu šta sam napisao.

On me gleda, odmiče naočake od nosa.

„Što? Kako? Što to znači, molim vas, kolega…?“

„Pa sada sam, između ostalog, i Hrvat. Sada mogu upisati treću godinu kroatistike?“

„Ali, to ne može tako, pa ne može to tek tako…“

„Nego kako?“

„Pa ne možete vi sebe tek tako proglasiti Hrvatom“, reče smješkajući se.

„A zašto ne?“

„Pa ne postaje se tako Hrvatom.“

„Pa dajte mi recite kako se postaje?“

„Čujte, kolega, molim vas, nemam se vremena sa vama prepucavati“, reče izbrisavši svoj osmijeh ljubaznog dedice.

Izašao sam tada, naravno, nije mi bila namjera na silu postati „Hrvatom“. Kao što me jednostavno nikad i nije bilo briga za to moram li se izjasniti Jugoslovenom, Muslimanom, Ciganinom, Albancem, Srbinom ili čak Norvežaninom, no drugima je to očito važno. Drugima je upravo to značilo sve. Sve te balkanske pravno- državno- kulturološke zavrzlame oko etničke pripadnosti, državljanstva, prava na boravak, definiranja nacionalnog jezika i bića, bile su naprosto drska sprdačina namijenjena neukim, prestrašenim i sluđenim masama od strane:

1. pohlepnih i priučenih političara,
2. poduzetnih i bahatih kriminalaca,
3. ograničenih kvaziintelektualaca.

Sprdačina je, nažalost, prerasla u tragični rat. Cijenu su platile te iste mase, a naplatili ovi pod 1,2,3.