Trudim se da ne gledam u zatvorske zidine života, nego da gledam u nebo, ono je ljepše i prostranije. Pokušaj to i sama i sjeti se da nekome trebaš.“

(Male crvene stolice, Edna O'Brian)

Danas je šesti april.  Dan grada Sarajeva. Dan početka najduže opsade nekog grada u modernoj historiji. Datum koji se spominje na prvoj stranici romana „Male crvene stolice“.   

Sve što ste sada eventualno mogli zamisliti kao potencijalnu radnju ovog djela daleko je od toga o čemu se u istom radi.

Moja osjećanja su jako pomiješana pa je moguće da će i ovi redovi biti takvi, ali hajde da probamo…

Edna O'Brien irska je spisateljica, popularna, za života objavila brojna djela u čijem glavnom fokusu je žena i borba za ženska prava. Rekla bih da je radnja tako trebala biti fokalizirana i u ovom romanu, ali je, senzacionalistički, fokus pomjeren sa ženskog na muškog lika. A muški lik je dr. Vlad, Vladimir Dragan, iscjelitelj, alternativni doktor, prosvjetitelj… čija glava je ucijenjena i za kim je raspisana svjetska potjernica…

Da, dobro pretpostavljate. Glavni muški lik kreiran je na istinitoj ličnosti i ovo je školski primjer kako je književnost ipak književnost, tj. kako ličnost pod perom pisca postaje lik. I ako mislite da je ovo još jedna knjiga o opsadi Sarajeva ili pak roman koji eksplicira Karadžićevu ulogu u svemu tome, na pogrešnom ste tragu. Ovo je zapravo jedna fikcionalizirana priča u kojoj je priča o Sarajevu i  o ratu u Bosni tek sporadična što meni nije bio problem niti mi je smetalo što cijela ispovijest izgleda nerealno (jer ni ja ne mogu vjerodostojno pričati o Palestini kao neko ko proživljava sve to, ali mogu kao čovjek imati potrebu da o tome (pro)govorim i mislim da je O'Brien upravo imala takva nastojanja), koliko mi je smetalo što je u tu priču ovdje „udrobljeno“ sve i svašta.

Fidelma je neostvarena žena, udata za mnogo starijeg čovjeka, besplodna, željna ljubavi i pažnje. I onda u taj konglomerat životne ispraznosti dolazi najveća od svih promašenosti –  očaravajući i misteriozni „doktor“. Roman je podijeljen na tri dijela, prema mom mišljenju nedovoljno dobro povezana. Štaviše, drugi dio je „otkinut“ od početne priče i poprilično je nepovezan s ostatkom romana. I tu zapravo leži to što je meni najviše smetalo. Radnja počinje u Irskoj gdje se upoznajemo sa likovima i pratimo ljubavnu priču Vlada i Fidelme, u drugom dijelu selimo u London… O Brien je ambiciozno pisala o bitnim problemima današnjice, ali naprosto je inicijalna priča predaleko od priča o imigrantima i njihovih nesretnih sudbina u egzilu, od feminizma, posebno izraženog u drugom dijelu, od rasizma… U isti kontekst postavljeno je crno dijete Afrike, obrezivanje afričkih djevojčica, praiskonski ženski grijeh i Nahir iz Bosne koji uprkos groznom i traumatičnom logorskom iskustvu ipak ne želi mrziti za razliku od brata koji proživljene strahote neće i ne može zaboraviti. Mislim da bi ovo mnogo bolja (i konkretnija) priča bila da autorica temu zla u čovjeku nije toliko razgranala.

Svi su bili tu jer nisu imali kamo otići. Bili su ništice, obični brojevi na papiru ili kompjuteru, lovljeni, progonjeni, silovani, poraženi, unakaženi, protjerani, olupine svijeta, i nisu se mogli vratiti kući, gdje god ta kuća bila.“

U trećem dijelu odlazimo u Hag. Itekako sam svjesna da je ovo FIKCIJA, ali nastojanje glavne junakinje da se suoči sa ljubavnikom – vukom tražeći kajanje… neposredno povezivanje sa ženama Srebrenice i njihovim suočavanjem… kod mene jednostavno nije uspjelo.

Ne mogu reći da je čitanje romana bilo naporno. Nije. Pročitala sam ga relativno brzo i bilo je zanimljivih dijelova. Dvije slike su me zgrozile i trebao mi je časak da udahnem zraka, stil pisanja Edne O'Brien je primamljiv, lijep, rečenice su kompletne, dugi opisi… Kraj je isklišeiziran, kao i još neki dijelovi… pa bi moj konačni utisak bio da je riječ o solidnom romanu, ne toliko dobrom koliko sam očekivala. Ne mislim da je roman koji ne treba čitati, ali ne očekujte remek djelo. I nemojte se fokusirati na gore pomenutu ličnost jer su u tom slučaju definitivno iznevjerena očekivanja.

Dakle, može li zlo postati dobro ili je ipak neuništivo? Da li zlo odgovorno za male crvene stolice jednog grada može napraviti voljeno dijete i da li to dijete ima budućnost? Može li uopšte voljeti? Da li bijegom iz domovine pronalazimo dom? Ili je dom u nama… to bi otprilike bila pitanja koja su se javila prilikom čitanja. Odgovore pokušajte pronaći sami.