Danas je drugi april ljeta dvije hiljade i dvadeset prvog. Dan sestrin, dječije knjige i svjesnosti o autizmu. Stremimo inkluzivnosti.

Uključivost, uključenost, sadržanost. Prihvatanje, asimiliranje, jednake šanse i uslovi… Življenje. Bez razlika. U primjerni tek slovo. A i ono ne diše dugo.

Ovih dana more nas razne razdvojenosti. Rođendani koje ne slavimo skupa. Koje ne slavimo uopšte. Razdvojenost. Nemogućnost dodira, rastavljenost.

Dani su u kojima svaki dan čujemo da je neko koga znamo umro. U kojima smo uplašeni. Za živote, u bolničkim sobama, bore se dijelovi nas, udišu umjetni kisik, trzaju, dave se i srnećim očima gledaju u sutra dok u mislima je jedno… Ima li tog sutra?

Dezorijentacija je tolika da smo u ćorsokaku iz kojeg se ni na jednu stranu ne ukazuje izlaz. Spas dželatovom rukom. Osuda. Mi nemamo vakcine. Ali imamo pamet svijeta. Stagniranje. Potpuni očaj i kolaps. Društva, identiteta, zdravog razuma.

Srozanost.

Sav mulj potrošenog sistema isplivava na površinu.

Demokratija.

Duh demokratije ne može biti nametnut spolja. On mora izrasti iz unutrašnjosti naroda, riječi su Gandijeve. Ali kojeg naroda danas… Teorije zavjere, političke igre. Sve, samo ne suočavanje sa stvarnošću. Freelance novinari mjesecima šire paniku i dezinformacije po svojim Facebook stranicama koje prate hiljade ljudi. Demokratija. Niko, ama baš niko, ne reaguje, ne kažnjava, ne zaustavlja, a ljudi… umiru… umiru.

Nestaju.

Nemogućnost dodira. Rastavljenost.  

Teror.

Pobuna.

Orwell.

Dokle?  

Danas je drugi april ljeta dvije hiljade dvadeset i prvog. Trebao je biti lijep proljetni dan.