“KINTSUGI TIJELA”, Senka Marić

Ono što je meni Senka Marić uradila romanom „Kintsugi tijela“ je prosto kintsugi. Cijelo vrijeme čitanja imala sam osjećaj raspuknuća, ali i svjesnosti neizmjerne snage. Ne samo protagonistkinjine, već i vlastite. I možda upravo zbog toga ovaj stranicama neveliki, ali porukom ogromni, roman stavljam u dosadašnje ovogodišnje favorite.

„Bol ostavlja trag, predubok da bi se vidio.“

Jedan od dva uvodna citata u djelo je rečenica u koju bismo mogli sumirati preživljavanja glavne junakinje.

Ovo je roman boli. Roman koji boli. Roman o onoj koju ne vidimo boli. Razdirućoj.

Roman je o tijelu, navodi se u jednom od poglavlja. I jeste, tijelo, žensko, tjelesnost, seksualnost i čulnost su dijelovi bez kojih priče ne bi bilo (ovdje se sad, pišući, sjetih rečenice koja mi se nekako urezala prilikom čitanja, zapravo dijela iste :„vi ste ekstremno ženstvena žena“… kao usud, kazna toj ženstvenosti događa se bolest, uništavač ljepote, tijela, žene...), ali ja sam roman shvatila kao roman o snazi. Rašio me, ali me i cijelo vrijeme ušivao. Junakinja, uprkos svemu što je lomi, uprkos tome što nestaje i pri tom se gleda u ogledalo, uprkos tome što je svjesna mogućeg sutrašnjeg nepostojanja na zemlji, poput feniksa svaki put ustaje. Lomi se. I ustaje. Lomi se. I ustaje. I ustaje. Ustaje. Ustaje. I ako bih morala ukratko reći o čemu se radi u romanu, ja ne bih rekla da se radi o raku dojke, već o neizmjernoj snazi jedne žene.

Žene čije „tijelo je kao drvo iz kojeg su na mjestima zarezanim žiletom potekle priče“, priče koje su kao voda, koje teku kao što i ona sama teče, kao život, kao vječnost.

Djelo jeste autobiografsko, ali narativni iskaz čini da to nije samo ispovijest. Priča ispričana u 2. licu postavlja nas u distancirani odnos pa ne razmišljamo da je ono o čemu čitamo autorkina priča.

„Znala si da ćeš dobiti rak onog dana, prije 16 godina, kada je tvojoj majci uspostavljena dijagnoza.“

Glas protagonistkinje je možda glas autorke, ali može biti i glas svake od nas. Tek nas naratorkina podsvijest iskazana mjestimice u 1. licu upućuje na to da je ovo ipak nečija lična priča o „borbi tijela da se osjeti cjelovitim dok ga stvarnost rastavlja na fragmente.“

Naizmjeničnim slikama sadašnjosti i prošlosti spoznajemo da smo odraz naših najranijih dana i da je korijen svega tamo. Protagonistkinja, zrela i samosvjesna žena koja oslobađa tijelo okova bolesti stoji naspram svog ogledala iz djetinjstva – protagonistkinje djevojčice koja raste i u kojoj raste želja za slobodom i oslobađanjem svih okova u koje je postavljena samo zato što je rođena takva – sa vaginom. „Znaš samo koliko će biti bolno biti ženom“, spoznaja je do koje dolazi već s prvom menstruacijom.

Roman je i svojevrsna sinestezija čula. Okusi, mirisi, zvukovi… sve je toliko živo, sve u kontrapuktu sa smrti koja neprestano stoji, nevidljiva, tu negdje u zraku. „Pretis lonac pišti. Lupaju šerpe.“ „Miris hrane je težak.“ „…tutnje zagrebački tramvaji…“ Sve neprestano pulsira i kreće se.

Sporadično je u priču umetnut i motiv ljubav(nika), ali muška figura nije ono što ovu ženu čini  lijepom i slobodnom niti što joj je neophodno za život. Ona je predodređena da „grebe“ sama. M. je bijeg, drugi ljubavnik strast, bitna i važna, ali nikako ne i izbavljenje. Ona je sebi lijepa. I u najgorim trenucima, sa ćelavom glavom kao simbolom otpora protiv kalupa i ljepote u očima drugih, ona je lijepa sebi. Ona je dovoljna sebi. Ona ZNA da će preživjeti. Muška figura je tu, ali ne da je čini potpunom, već da je prihvati takvu kakva jeste.

S druge strane, kompleksan odnos je prikazan i u odnosu mala protagonistkinja – njen otac. Otac, onaj koji se pita, koji je uvijek u pravu, koji se sluša i kad je pogrešno, od kojeg se strepi, zbog kojeg se šuti. Njena borba za bijegom od pravila i prostorom u kojem će biti ono što želi zapravo kreće već tada. I nikada ne prestaje. Mijenjaju se tek prilike na suprotnoj strani. Taj muško-ženski (balkanski, ali slobodno mogu reći i svjetski) princip Marić majstorski upliće u priču, ne dajući mu glavnu ulogu, ali postavljajući ga u takvu poziciju da u njemu iščitavamo (pra)uzrok svega.

Dojmile su me i naturalističke slike na koje sam naišla u nekoliko navrata, ali koje u meni nisu izazvale gađenje (što naturalizam često zna), već su mi bile strašna opomena.

„Neko dijete u tebi vrišti. Neće biti poslušno. Ne pristaje ozdraviti pod rijekom najrazličitijih i najodvratnijih okusa što se neprestano ulijevaju kroz usta. Dosta mu je. Tebe i tvog tijela ispresijecanog ožiljcima. U jednom trenutku sve pukne. Počneš krvariti vaginalno i rektalno. Uvjerena si da je gotovo. Konačan kraj.“

Ali nije kraj.

Nije kraj ni tad kad pomisliš da odlaziš od sebe. Jer „Možeš nebrojeno puta umrijeti. Svaki put rodit ćeš se nova.“

Imala bih još dosta toga napisati o djelu. Mogla bih podijeliti i vlastito iskustvo o kojem nikad javno nisam pričala jer, srećom i u konačnici, moja dijagnoza nije bila rak, ali sam se prepoznala u svakom dijelu teksta u kojem se opisuje upala dojke, pa i u dijelovima u kojima ti sat vremena pokušavaju pronaći venu u koju će zabosti makar i baby iglu… Mogla bih cijeli post posvetiti i osjećaju straha koji sam u potpunosti razumjela, a o kojem „ni ne govoriš“ i koji „smijehom, kao kad pretis propišti, izbacuješ“. Mogla bih pisati o amazonkama, o tome da li je svaka bitka uistinu izgubljena već samim tim što si žena, mogla bih i o liku Aide, i motivu djece… kratak je to roman, od 117 strana, ali prostora ostavlja zaista toliko da se može o njemu opširno. Mogla bih dalje, ali neću.

Završit ću dvjema mislima s kraja knjige, i neka to ujedno bude neka moja poruka u susret sutrašnjem danu:

„Ti si svaka od njih.“ Svaka si od njih i tijelo tvoje je tijelo ratnice. To, molim te, nikad nemoj da zaboraviš. Ni kad ti bude najteže ni kad pomisliš da dalje ne može i da si došla do slijepog sokaka. Može. Mora.

„I ti si čista ljubav, ništa osim ljubavi.“

Ovim bih poentirala cijeli tekst koji namjerno neću skratiti. Možda je mene roman pronašao u fazi kad mi je trebalo baš da čujem te dvije rečenice pa sam zaista sretna što sam ga čitala. Možda. Ne znam. Ali bih ga iskreno i od srca preporučila svakoj od vas. Boljet će dok ga budete čitale. Ali će biti i žestoki vjetar u leđa. Ponavljam, opomena. I onaj glas koji ti govori da odustajanje nije riječ koju smiješ usvojiti kao opciju.

A vama koji niste one, već oni, rekla bih da čitate kako biste pojmili šta je uistinu hrabrost.