MORALNA DELIKVENCIJA ili TEŽNJA ZA PRISNOŠĆU?! ⠀

philiproth #theprofessorofdesire⠀

Filip Rot je spada među najnagrađivanije američke pisce 20. stoljeća. Nacionalnu nagradu za književnost dobio je 1960. godine za svoj prvijenac „Zbogom, Kolumbija“ , nakon čega su uslijedila i druga brojna priznanja. Pulicerovu nagradu osvojio je 1977. godine za roman „Američka pastorala“, a njegov rad krunisan je Bukerom za doživotno djelo 2011. ⠀
Umro je 2018. godine. ⠀
Jedan je od autora čije stvaralaštvo je svrstano pod sintagmu „great american novel“, odnosno „veliki američki roman“. Ipak, dojam koji je na mene ostavilo djelo „Profesor žudnje“ (1977.) nije blagogljagoljiv do te mjere. Riječ je o jednom od prvih romana na koje sam kliknula ikonicu „save“ kad sam napravila #odmalogprinca (podijelit ću na story prikaze na osnovu kojih sam roman kupila pa da pročitate i dojmove možda drugačije od ovoga koji slijedi). ⠀
⠀
Drugi dio trilogije „The Kepesh books“, tj. „Knjige o Kepešu“ govori o životu jednog tipičnog modernog (anti)junaka rastrganog između onoga što jeste i onoga što želi biti. Znamo da je glavna odlika junaka moderne neshvaćenost, nerazumijevanje i osjećaj nepripadnosti bilo kome ili čemu i upravo je to ono što čitamo na stranicama romana (na nekoj od margina sam napisala da je cijeli roman zapravo stao u jedno od posljednjih poglavlja – iako roman poglavlja u pravom smislu ni nema – u kojem Dejvid Kepeš „objašnjava“ samog sebe.) Dakle, u centru zbivanja je profesor književnosti (koji svoj posao obavlja strastveno, predano, odnoseći se prema istom tradicionalno), racionalan i inteligentan, koji je u nesrazmjeru sa samim sobom jer je ono što ga razdire ogromna erotska žudnja. U konstantnom je nastojanju da joj se odupre, da je otjera od sebe i okrene se nekim drugim vrijednostima, ali nažalost, skoro pa neuspješno. Ta osnovna motivska preokupacija romana vodi zapravo do ozbiljnijih društvenih pitanja jer je Kepeš jevrej čiji roditelji su američki doseljenici i on još od malih nogu (a roman retrospektivno prati događaje od najranijeg djetinjstva preko mladosti do zrelih godina) nastoji da se asimilira i pronađe svoje mjesto u svijetu. U stalnoj je trci za samoodređivanjem, dokazivanjem samome sebi i drugima. ⠀
ISKUŠENJE je prva riječ romana, ona koja otvara priču, a u kojoj je sažeto sve. Iskušenja su ono što Kepešu ne da mira i zbog čega u njemu stalno tinja (i raste) želja za različitošću i posebnosti. Protagonist još od osnovne škole uvjerava samoga sebe da je „drugačiji“, ali je jasno i da ne želi biti takav.

Ja sam jedno od dvoje jevrejske djece u razredu sa dvadeset pet đaka i smisao za pravila ponašanja i društveni prestiž (…) nalažu mi (…) da ne treba da se od svojih drugova razlikujem u bilo čemu osim u ocjenama.

Ako se u obzir uzme da je riječ o romanu pisanom (i postavljenom) u vremenski okvir poslije II sv. rata te fakt da je Kepeš jevrej onda te motivske poveznice postaju jasnije. ⠀
Roman je pisan u 1. licu, ispovijedni ton prisutan je tokom cijelog djela te je i subjektivnost priče neminovna. Ako očekujete radnju, ovdje je dobiti nećete. Riječ je o ispovijesti Dejvida Kepeša, lika koji pati od „egzistencijalne žudnje da bude u žiži pažnje i prima aplauze“. Poistovjećuje se sa drugim piscima, posebno Čehovom i Kafkom, što upućuje na duhovni aspekt njegove rastrzanosti, dok su tjelesne poročnosti prikazane kroz odnose sa ženama, od kojih je u dvjema (koje neću nominovati da ne pokvarim utisak onima koji će čitati) na neki način prikazana bipolarnost njegovog bića.⠀
„Žučna melanholija je moj stil“ kaže jednom prilikom taj junak, profesor književnosti, seksualno čudovište.

Čitanje romana mi je u pojedinim dijelovima išlo sporo, razvlačila sam i po nekoliko dana i ne mogu reći da me prodrmao, promijenio ili bilo šta slično, ali isto tako ne mogu reći da je bilo loše do te mjere da ne želim pročitati druga dva djela trilogije. Kad bi mi došli do ruku, pročitala bih. Prvi dio trilogije objavljen je 1972, dakle pet godina prije drugog, dok se na treći čekalo čak 24 godine (2001.) pa me zanima kako je Kepeš u očima pisca izgledao kasnije.⠀
⠀
Sve u svemu, krajnji dojam – onako. Mogla sam i bez njega, ali nije da nisam dokučila „šta je pisac htio reći“.⠀
Ako ste čitali, rado bih da podijelite utiske.

⠀