• 

• 

Ako bi me neko pitao otkad pišem, vjerovatno bih odgovorila oduvijek. Fazon je što ja tom svom pisanju nikad nisam pridavala važnost… to je prosto bilo nešto moje, način da izbacim kuglu od koje ne mogu da dišem. I tako do momenta u kojem počinju da govore „pa ovo nije loše“, „dobro je“, „ovo bi samo trebalo malo doraditi“… Tad i ja na pitanje imam li neki hobi stidljivo odgovaram: „Pa… pišem poeziju.“  U periodu od 2013. do 2016. olovka radi intenzivno… Desili su se tada „Književnost uživo“ i „Društvo živih pjesnika“  gdje sam predstavljena kao „mlada mostarska pjesnikinja“ (2014). Iste godine dogodili su mi se i Sarajevski dani poezije, zajednička zbirka mladih pjesnika BiH „Antikvarnica stihova“, a nekoliko godina kasnije i zbornik „Luka osjećaja“.

Onda je nastupila blokada.

Krajem 2019. godine i tokom 2020. olovka ponovo radi… Pišem. Događa se „Avlija“ iz Rožaja i „Bludni stih“ iz Beograda. I prestaje da bude stidljivo, a postaje stvarno.

„Tragovi pjesme“ su mi važni. Riječ je o zbirci koja briše granice, a u kojoj se našlo nešto moje. U drugom ciklusu konkursa  “Balkanska pjesnička unija: poezija godine 2020” pjesma „Kundak“ pronašla je svoje mjesto. U zbirci je 258 pjesnika iz regiona (i šire) i ponos je biti jedan od njih.

Kaže mama neki dan: „Oduvijek si htjela da budeš pjesnik.“ Jesam. Zapravo, ja to oduvijek i jesam. Samo, eto, dugo nisam znala.

KUNDAK

Ne volim riječ kundak

obilježeno je njome odrastanje

užegli bol joj obličje

udarali su ga kundakom

i nogama

i rukama

kundakom

po nogama

i rukama

i glavi

Ne voli proljeća i aprile

budi se  u isti sat

isti dan

godinama proživljava

kundak

iznova

povlači se u svoje svjetove

jutrima

noćima

trzajući

smrtni čas je tada propisan im bio

al’ utekoše kijametu

ljudskom rukom krojenom

sestrin prvi rođendan došao je da slavimo

život

devedeset druge

ima jedna slika

na stolici sjedi modar

jedva

preživio

otac

samostrijela

kundak

usadnik drveni

karabinke bojim se

i dok mi živi živim mu bol