U čitanje ovog romana ušla sam sa mišlju da je to „roman o ratu u Sarajevu“ jer sam negdje naišla na takvu konstataciju. Dakle, očekivala sam ratnu priču, poetiku svjedočenja, događaje i emocije. Ništa od toga nisam dobila, ali ništa me to nije ni iznenadilo jer sam, iščitavajući prethodne romane Tvrtka Kulenovića, poprilično shvatila način na koji taj pisac piše. Zato je moja prva preporuka da prije čitanja Jesenje violine pročitate nešto drugo što je Kulenović napisao, Čovjekovu porodicu ili Istoriju bolesti, možda. Riječ je o autoru koji zasigurno neće odgovarati svima i na čije se pisanje treba navići da bi ga se uopće shvatilo.
Dakle, roman „Jesenja violina“ teško je interpretirati izvan konteksta cjelokupnog opusa autora. Zapravo, nije teško, ali bi se, u suprotnom, čitaocu na mahove moglo učiniti da je njegova priča bez smisla i reda.
Roman jeste priča o ratnom Sarajevu, ali nije svjedočenje, već su taj rat i ta događanja triger za pisanje o životu. Autor je roman okarakterisao kao bildungs, i zaista priča i kreće od naratorovih najranijih dana. Narator je profesor (kao i autor). Priča je ispričana u drugom licu što upućuje na to da se narator obraća samome sebi. Kako odmiče čitanje tako i čitatelj shvata da je to samo uslovno priča o ratu u Sarajevu, a da je zapravo priča o svim ratovima, baš kao i svi ostali Kulenovićevi romani. U izdanju koje sam čitala, na samom početku knjige, stoji Autorefleksija. Autor „objašnjava“ šta je radio i pisao tokom cijelog života. Dojam da ne objašnjava samo čitaocu, nego i samome sebi, pratio me, ne samo čitanjem autorefleksije, nego i cijelog djela.
Ne polazim od toga da sam postao dovoljno „važan“ da mogu da pišem o sebi. Polazim od toga da sam uvijek, i pišući književnosti, i pišući o književnosti, pisao o sebi i da je svaki pisac koji se istovremeno bavi i književnom kritikom i naukom o književnosti, dakle svaki onaj koji je, razumijevajući književnost iznutra istovremeno razvio i optiku da je posmatra „spolja“, dužan da piše o sebi: u takvoj situaciji dolazi do ukrštanja linija koje može da bude veoma korisno i za književnost, i za književnu kritiku, i za nauku o književnosti. Posebno može da bude korisno drugim piscima, mladim piscima, jer svako pisanje o sebi, i u „životu“,i u književnosti, pisanje je drugima, svaki dnevnik je pošta, pisac uvijek nudi svoj život drugim ljudima, a drugim piscima nudi i svoj književni život. Oni koji su toga svjesni odmah pišu pisma, kao Rilke Kapusu, oni koji ne vole da se dopisuju pišu nešto što ipak nije dnevnik nego autorefleksija, jer su svjesni da je to što pišu namijenjeno drugom, i da ga treba očistiti od balasta činjeničnosti koji se pojavljuje u dnevnicima. (AUTOREFLEKSIJA, T.K.)
#odmalogprinca
Prethodno sam pisala o tome da je Tvrtko Kulenović možda najizrazitiji postmodernista bosanskohercegovačke književnosti. „Jesenja violina“ je roman koji to još jednom potvrđuje. To nije roman u kojem postoji radnja. Nema je. Postoji bezbroj malih, tek naporedno spomenutih radnji, koje nisu u funkciji pokretanja akcije, nego su odrazi sudbina o kojima narator sproadično priča. Njegove, ali i svih onih koje se spominju usput. Ovdje se također na više mjesta objašnjava i sama postmoderna kao pravac, a njene karakteristike narator (autor) pronalazi i u svom romanu (romanima). Autocitatnost, citatnost, intertekstualnost, metatetkst, fragmentarnost… sve je tu, ovaj put još i dodatno analizirano. Jasno je još jednom da Kulenovićevi romani nisu romani u tradicionalnom smislu i ko god od njih očekuje bilo šta slično onda ne treba ni da ih čita.
Jedna moja prijateljica rekla mi je da je svaka moja knjiga „serija uboda“… koja nema mnogo veze sa čistom književnošću i koja služi studentima kao priručnik ili čak udžbenik… To mi je jedna od najdražih „kritika“ koje sam dobio. (JESENJA VIOLINA, T.K.)
Tekst Asmira Kujevića, predgovor romanu, nakon Autorefleksije, nazvan je „O puškama i violinama“ i to je savršena sintagma za sumiranje onoga o čemu ovaj roman govori. O ratnim iskustvima, gladi, gubicima, kulturi, umjetnosti, književnosti. Sve je to u toj Violini isprepleteno. Ponekad se stiče dojam da autor nepovezano, u istom poglavlju, prelazi sa jedne priče/teme/sudbine/ na drugu, ali istina je da sve imaju nit poveznicu koju obični čitalac (gdje stavljam i sebe) bez dodatnog nauka i istraživanja neće moći otkriti. Iako je nazvan bildungsromanom pa očekujemo događaje od djetinjstva do starosti, radnja ovdje ne teče, već suprotno, stoji ili se pak „miješa“ s nekom drugom. Ton kojim se pripovijeda je apsolutno smiren, nema uzbuđenja, ispitivački je i upravo tu se krije pomirenost koju sam spomenula u prethodnim redovima. U jednom od poglavlja pripovjedač to stvaranje romaneskne priče prikazuje kao kružnicu koja se sastoji od mnoštvo manjih. Roman se ne piše pravolinijski, nego se sa svih strana „napada“. Svako mjesto je centar te kružnice i naposljetku se svi centri ukrštaju u jedan.
Čitanje nekog drugog Kulenovićevog djela prije čitanja Jesenje violine preporučujem i zato što ćete pojedine dijelove prethodnih romana ovdje pronaći u potpunosti „prepisane“. Autor je i sam naglasio da je taj roman sastavljen od dijelova prethodno pisanih, različitih promišljanja ostavljanih na različitim mjestima i po različitim djelima. Postmodernistička fragmentarnost tu dobija puni oblik jer je „Jesenja violina“ zapravo skup nekolicine fragmenata. Meni je to prijalo jer su mi slike (npr. priča o Lorki iz Čovjekove porodice ili o bratu Zeki iz Kasina) tek ovdje postale sasvim jasne.
Više sam puta čitajući Kulenovićeva djela poželjela da sam mogla biti njegovom studenticom. Iz napisanih redova tog autora zrcali se zaista ogromno književno znanje. Fascinirana sam brojem tuđih djela koja se u njegovim djelima spominju kao modle po kojima je i sam autor oblikovan. Metatekstualnost je sveprisutni elemenat njegove proze, a ovdje je prisutna već u samom naslovu, a onda i naslovima poglavlja kakvi su „Antimemoari“ (aluzija na piščevu veliku inspiraciju francuskog pisca Andrea Malrauxa i njegovo istoimeno djelo) ili „Engleski pacijent“ (roman kanadsko-šrilankanskog pisca Michaela Ondatjeaa).
Koliko ste od ovih knjiga pročitali? Imate li namjeru do kraja života sve pročitati?“
Ni u kom slučaju ne možeš dati zgodan odgovor: glupo je da kažeš da si već sve pročitao… ne možeš priznati da nisi pročitao ni deseti dio, nema smisla objašnjavati kako ti nije ni namjera da sve pročitaš, kako je čitanje oblik ljubavi, a u ljubavi nije važan broj.” (JESENJA VIOLINA, T.K.)
Nađe se u ovom romanu i sjećanja na studentske dane, na vrijeme kad se imao neki politički stav, pa na vrijeme kad se politikom prestalo baviti, a okrenulo se pronalasku sebe u poeziji. Porodični odnosi prikazani su kroz spomen na brata, na supruge i kćerku Hanu. Putovanja i njihov smisao su, kao i uvijek, nezaobilazan dio priče. Ali ono čega nema, a to je samo još jedna potvrda da je riječ o postmodernom djelu, jeste tuga. Nema kod Kulenovića ni tuge niti bilo kakve patetike. Njegovo djelo je svojevrstan (književni) esej o njegovom životu i životima sličnih. Nakon iščitavanja svih tih sudbina, od vremena srednjovjekovnih heretika do danas, još jednom dolazimo do zaključka da je rat besmisao i da je zločin uvijek zločin. Svi zločinci su bez razlike isti, a to je ono što ovaj autor svim svojim djelima zapravo poentira.
On, kako i sam navodi, likove ne stvara jer smatra da to i ne treba biti zadatak romansijera. Njegov zadatak je stvaranje jednog posebnog i koherentnog svijeta od mnoštva svjetova. Pažljivim čitanjem njegovog djela, uz punu koncentraciju i dodatni nauk, složi se upravo takav puzzle.
#odmalogprinca
Od Malog princa... 