Poezija

Osam pjesama Gorana Vrhunca

U nastavku izabrane pjesme iz zbirki “Opstojnost” i “Ranjeni golub iznad sarajevskih bara” bosanskohercegovačkog savremenog pjesnika Gorana Vrhunca.

OPSTOJNOST (Planet poezija, Edicija Perpetuum Mobile, Sarajevo, 2016.)

Ne, ja

Ne mogu i neću
glumiti sreću,
nisam vježbao za to. 

Goli sam čovjek
koji ostavlja tragove
po podu i prašini. 

S flasterom na ustima,
carujem umom
u vlastitoj tišini. 

Ne nosim kapu,
kačket ni šešir, 
kacigu još manje,

nemam što štititi,
zaključao sam mozak,
isključio svijest. 

Neću da znam
koliko je dva plus dva
tko je na vlasti, šta je smisao,

tko je prošao kroz crveno
i udario pješaka 
požutjelih vlasi. 



Otkrovenje 

Otkrivam se,
a nisam gol.

Zarobljavam se,
a nisam rob.

Klečim,
al' ne molim.

Drečim,
al' ne plačem.

Samo sam 
jebeno živ. 

Nitko se više ne smije 

Okružen sam gomilom ljudi,
svi gledaju prema dolje,
to me nimalo ne čudi,
kao ni jučer, ni danas nije bolje. 

Nisam kriv što se ne vole
drugovi stari i oni neznani,
ramena su savijena i bole,
teret čovjeka obezdani. 

Poput njih, spustim glavu,
sve mi je odveć svejedno,
slavim neku svoju slavu
i pitam se je li vrijedno. 

Jer nitko se više ne smije. 

A nije teško. 

Dijagnoza  

Bol nepoznatog uzroka,
nisam se udario
nisam ni udaren,
"nije ništa", kažu, 
"sve je to na nervnoj bazi". 

Kakav izraz "baza",
kao da je riječ o bejzbolu. 

Prihvaćam dijagnozu,
ali boli, čovječe!

Mora li me metak pogoditi
ili nož probosti
da shvatiš i vidiš 
da boli? 

Nije važno, 
nitko ništa ne razumije. 

RANJENI GOLUB IZNAD SARAJEVSKIH BARA (Planet poezija, Edicija Art Horizont, Sarajevo, 2020.)

U miru 

Sjedi nijem i sijed
s desne strane mu ker,
balavi mu po stopalima. 

Prepoznaje sve zvukove,
za njima ne želi gledati,
svi su odgledani. 

Nema kome govoriti,
ni razlog za to nema,
sve je davno rečeno. 

U miru
umiru 
ptice. 

Šta ja? 

Šta ja imam pričati? 

Brat ubio brata,
dovoljno su rekli. 

Šta ja imam pričati?

Kapitalizam, segregacija, 
primitivizam, nacionalizam,
ostali izmi za sebe govore. 

Šta ja imam pričati?

Pravo na život i suživot
na demokratiju?
Ona je sapun za pranje
krvavih ruku i Pilat je to znao.

Demokratija je ubila Isusa. 

Šta ja imam pričati? 

Ne bih sve ni stigao,
izgubio bih glas,
postao slijep,
ostao bez kose,
postao gluh. 

Šta ja imam pričati?

A cijeli svijet šuti. 

Lizala 

Bilo mi mrsko 
nositi dva lizala u ruci
pa ih stavih iza uha. 

Briga me za svijet
koji replicira mišljenja
o mom jadu i ludilu. 

Možda su ludi
svi koji me gledaju
dok im se kradu dani. 

Ludilo nije stvar izbora
čeka svakoga
tko se pojavi iza ugla. 

Kad uhvati iznenada
uzalud je pravdati se
da nisi pio, bio ni htio. 

Uradio si što jesi,
koga briga za dobro
koje si nosio na ramenu. 

Eto im mašte bašta
pa nek i dalje čupaju korijenje. 

Pomišlja li iko da ne pušim? 

Kikinom ulicom 

Nekada se osjećam kao stranac,
turista u svom gradu, 
koji uzalud traži na mapi
ono čega nema. 

Kikinu ulicu
za čovjeka i psa, 
ulicu bez nesreće,
malu ulicu za prošetati
i poslije smrti. 

Prikaz zbirke pročitajte ovdje.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s