MUERA LA INTELIGENCIA!

(književno djelo Tvrtka Kulenovića – roman Čovjekova porodica)

Čovjekova porodica je hronološki treće djelo iz opusa Kulenovićevih sabranih djela (Međunarodni centar za mir, Connectum i Planjax), prvi put objavljeno 1991. godine.

U osnovi romana je Španski građanski rat, u historiji poznat kao internacionalni rat ljevice i desnice, rat intelektualaca. Svoju opsesivnu temu, besmisao rata, Kulenović je interpretirao i ovom djelu, i to na dva fona: kolektivnom i individualnom.

Roman je pisan u 1. licu jednine i već u prvoj rečenici ima naznake autobiografskih elemenata:

Pisac sam i znam da pisanje nastaje iz knjiga koje smo pročitali, iz pjesama i priča koje smo zimi uveče slušali pored ognjišta, ili pored velike kaljave peći koja je ličila na luksuznu palatu, ili pored male tucane koju je narod zvao bubnjara, a jedna se čak zvala kraljica, kraljica peći.“

Dakle, narator je pisac i piše priču (roman) o stricu Irfanu, jednom od najdivnijih ljudi, dobrovoljcu koji je stradao u Španskom građanskom ratu. Okvirna priča kostur je za pregršt eseja o Španiji, umjetnosti, fašizmu, ratovima, religiji, ideologiji.

Uz strica se pominje i otac slikar što je također autobiografski elemenat. Autobiografski su i podaci da je protagonist dijete miješanog braka, dijete muslimana (uz to i komuniste i socijaliste) i pravoslavke.

Mogli bismo roman Čovjekova porodica u jednom segmentu okarakterizirati i kao bildungs roman jer naratorova sjećanja idu do najranijih dana djetinjstva u kojima su prisutne porodične slike i sjećanja. Preko tih prvih porodičnih slika, u četiri poglavlja: Švambranija, Led, Španija i Čovjekova porodica (+ Prolog i Epilog), razvija se „film“ univerzalnih slika i općeljudske porodice.

Kulenović se igra intertekstualnošću i intermedijalnošću kao i u prethodnim svojim djelima. Možda je ovdje posebno izražena intermedijalnost koja u vidu (očevih) slika, a posebno fotografije (kojom se i narator počinje baviti dolaskom u Sarajevo) postaje jedan od ključeva djela. Naslov ne tumačimo samo kroz Irfanovo nastojanje da bude „dijete svijeta“ i ide u odbranu crvene boje, već i kroz fotografiju. Na samom početku spominje se izložba Family of Man Edwarda Steichena iz 1955. godine kao polazište i pitanje šta je to što je svakom čovjeku zajedničko pa saznajemo da je to svakodnevna priča o čovjeku, njegovim nadama, borbi, ljubavi, slabostima, svirepostima.

Shvatamo da je riječ o višeslojnom romanu što biva jasno već i prilikom čitanja.  Bitno je napomenuti da ako u romanu očekujete radnju ili bilo kakvu akciju, ovdje je nećete pronaći iako su brojne problematike unutar tih stranica. Kulenović naprosto nije takav pisac koji stvara akciju od svojih djela. On je neko ko iznosi stavove, istražuje, putuje. Sa njim sve to radi i njegov čitalac. Prije svega, uči, jer su njegova djela ogromni izvori činjenica i znanja za one koji žele da ih upiju. Na kraju krajeva, autor je i profesor te je ta akademska crta itekako prisutna u njegovim djelima.

Humanistička potka Čovjekove porodice je sveprisutna jer je želja da među ljudima zavlada mir veća i jača od svega:

To je bio jedan tračak nade. Jedno moralno ohrabrenje. Jedan dokaz da u dubini ljudske duše tinja žar humanizma, da nije sve izgubljeno, da treba stvoriti uslove da se taj žar rasplamsa i postane žar u kome bi sagorjele sve antiljudske deformacije. Da zavlada mir među narodima i ljubav među ljudima.“

Sve je povezano. Niti među ljudima su, čak i kad su nevidljive, čvrste.

Ni u ovom romanu nije izostavljena za autora karakteristična putopisna nota o čemu je odlično u predgovoru pisala Jasmina Musabegović. Njegovi opisi Španije, prožeti ličnim doživljajima, posebni pasaži posvećeni Gaudijevoj Sagrada Familia, hodopisi stopama španskih umjetnika i pjesnika, čak i cijeli inkorporirani fragmenti iz prethodnih putopisa, svjedoče o postojanosti autorovog narativa.

Niko kao Španija nije umio da proizvodi smrti tako vječito tužne, bezumno raskošne, beskrajno dostojanstvene, smrti koje preziru smrt mada se i rugaju životu, živote koji prkosno srljaju u propast samo da bi iskazali svoje nipodoštavanje i trivijalnosti, da bi uputili svoj odgovor prolaznosti.“

Poznatim postupkom „objašnjavanja“ kako to piše neko djelo autor (zapravo njegov narator) priča priču o nastanku priče. Nastojeći da napiše roman o Španskom građanskom ratu, narator ujedno i pojašnjava način nastanka djela. U taj esejistički segment on vješto infiltrira oštru kritiku fašizma. Pomoću umjetnosti kao najuzvišenije djelatnosti pomaže nam da shvatimo historiju.

Možda on nije kao njegov stric Irfan mogao dati život braneći ideale, ali dug vraća na drugi, njemu svojstven način.

Nisam, kao ni Jean-Luc Godard, imao dvadeset godina kad je počeo Građanski rat u Španiji, nisam imao ni pet. Ali sam mogao da pjevam, da pišem, da na taj način odužim dug koji me je pritiskao, dug ne samo prema ovom ratu nego prema čitavoj generaciji naših roditelja i prema njenim krvavim borbama i patnjama, dug prema vremenu u kome su gorjele vatre.“

U eseju o najpoznatijem ratnom fotoreporteru, poznatom po svom angažmanu u Španskom ratu, Robertu Kapi, između ostalog, navodi se da Kapa svojom fotografijom hvata život i priča priču. Isto to radi i Kulenovićev protagonista slovom.

Na kraju, jednako kao i romanu Kasino, suptilno je u ratnu priču uveden i motiv ljubavi između Irfana i anarhistkinje Romane. Bez obzira na crnilo i krvavu rijeku Manzanares, crvena je i ljubav i njome se zatvara kolo.

Odgovorila mu je: „Mili moj, ne mogu ja da odlučujem o svojoj sudbini, mora da ti bude dovoljna moja ljubav. A ljubav poznaje samo jedan zakon, onaj Danteov AMOR CHE A NULLO AMATTO AMAR PERDONA, ljubav što ljubit ljubljenom veli: Ko je voljen mora da voli. Nije važno kada, gdje, kako, važno je da postoji to kolo struje i da smo oboje u njemu. Kad ono postoji, postoji sve, kad ono ne postoji, ništa ne postoji. Kad budeš sam, daleko od mene, kad me poželiš treba samo da se uključiš u njega i osjetićeš da sam ja negdje na drugom kraju.“

---

Ovo je priča o univerzalnom i nepromjenjivom fenomenu zla koji pogađa uvijek i svakoga. Ipak, neophodno je ne posustati u borbi protiv istoga jer na pozornici kakva je svijet mi možda jesmo tek sićušne lutke, ali smo i djeca tog istog univerzuma, velike čovjekove porodice.  

Zlo je univerzalno. Kulenović nas uči da i dobro mora biti ekvivalent.

I da, slovom, slikom, zaustavljenim pokretom, riječju i pjesmom protiv smrti inteligencije!