Samokovlija nastoji da spozna čovječju golotinju tijela i duha.”

(MIDHAT BEGIĆ: I. Samokovlija – sarajevski književnik; Raskršća II, Svjetlost, Sarajevo, 1969.)

Ako ti se ponekad čini da je prozni iskaz savremene književnosti prekoncizan i da je upravo to jedna od najupečatljivijih osobina savremenog stvaralaštva i ako si se zbog toga poželio/la starinskog pletenja riječi i pripovijedanja takvog da ispred sebe imaš jasnu sliku onoga o čemu autor piše, onda su pripovijetke Isaka Samokovlije tvoje parče kolača.

Samokovlija pripada bosanskohercegovačkoj jevrejskoj tradiciji, rođen je 1889. godine u Goraždu, a umro 1955. u Sarajevu. Po profesiji doktor, cijeli život je balansirao između tog poziva i onoga kojim se počeo baviti tek u 38. godini – pisanja. U književnosti se, dakle, javio na polovini života ozbiljnom i zrelom pripovijetkom „Rafina avlija“ koja je donekle i isprofilirala njegov dalji spisateljski put. Iako se okušao i u drugim književnim vrstama, ipak je svoj najpotpuniji izraz imao u pripovijetkama po kojima je i ostao najprepoznatljiviji.

Izdanje koje sam čitala je Veselin Masleša iz 1984. godine i čine ga odličan predgovor i izbori iz kritika (ovim putem apeliram na nove izdavače da ne preskaču predgovore i pogovore J). Knjigu sam kupila nedavno kod uličnog prodavača za 5 KM, a o njenoj stvarnoj vrijednosti ne treba mnogo. Više puta sam govorila o tome koliko volim stare knjige – „knjige s dušom“ – a ovo je jedna takva. I ne samo zbog godina koje ima, već i zbog onoga što je čini.

Pripovijetke Isaka Samokovlije su priče o bosanskohercegovačkim jevrejima, njihovim nadanjima, životu i željama. Svi Samokovlijini likovi pripadaju jevrejskoj zajednici (usputno osjetimo miris muslimanskih mahala iz naporednog komšiluka, a ponegdje imamo i nekog sporednog lika iz kršćanskog miljea).

„Gore na vrhu sokaka muslimanska djeca pište na vrbove pištaljke, a dolje pred Sadinom česmom hrpa jevrejske djece spliće se u klupko i raspliće sva u živom pokretu, vrišti u stotine glasova. Prvi su put, eto, osjetila ta dječica, bosonoga, iz malih memljivih kućica, toplu kaldrmu pod tabanima i na oči im udario sjaj. A s njima i sva mahala oživjela. Kao da dodaju usta ustima jedan te isti poklik, tako se izlijeva po njoj proljeće i sve se u njegovoj bujici utapa.“ (OD PROLJEĆA DO PROLJEĆA)

Njegovi likovi su jasno i detaljno karakterizirani. Likovi su to koji su mahom obilježeni nekim nesretnim događajem ili sudbinom. Nesretni su, ali u njihovim (ne)običnim životima zajedničko je jedno – potraga za smislom i srećom. Saruču, Samuela, Rafu ili Hanku zasigurno nećete zaboraviti kad se jednom sretnete s njima. Ne znam koji mi je ovo put da čitam te priče, ali znam da su mi, od prvog čitanja, drage. Različita su čitanja u različitim životnim dobima pa ako sam u osnovnoj školi razmišljala o težini posla koji obavlja Samuel, sad mi je pak njegova moralna dilema bila predmet razmišljanja, a opet sam najviše sebe dala Hanki, nesretnoj Ciganki koja zbog ljubavi i prkosa umire, svjesno se šalje pod Sejdin nož, odlazeći s osmijehom, ali ne priznajući sebe kao drugu.

Ljubav, egzistencijalni problemi, jalovost, beznađe… muke su Samokovlijinog čovjeka koji uprkos svemu ipak pokušava pronaći smisao i u stalnom je nastojanju brisanja vlastitog besmisla. Sudbinom obilježeni sve što žele je „svoj maličak sreće“ koji im često izmiče tik pred posljednjim zamahom, presudnim da ga ulove. U svakom njegovom liku odvija se unutarnja drama zbog uskraćenih ljudskih prava i neuhvatljive radosti.

„Od ovakvih sitnih i malih radosti živio je ovaj obućar, ovaj tužni udovac, ovaj čovjek koga je sudbina gazila na svoj način, bijedan i udaran sa svih strana, preplašen i povučen u se, pun snova i nekih želja, a uvijek bijedan kao da se bijeda hvatala njega gotovo samo i jedino stoga što nije imala nikog drugog za koga bi se zakačila.“ (SIMHA)

Samokovlija je pripovjedač čije priče su prepune bogatih zapažanja, detalja i impresija pomiješanih sa čistom i nepatvorenom emocijom za čije je pripovijedanje Jovan Krišić izjavio da je to „hleb potkvašen jevrejskim duhom, mističnim i vitalističkim, ali od brašna slovenskog, od belice – pšenice što je rasla negde kod Goražda ili na Sarajevskom Polju“. Odavno nisam naišla na opis nečijeg pripovjedanja koji mi se više svidio i sa kojim bih se više složila.

Mnogo je panteizma i suptilne strasti prožeto tim pričama, pejzaž je često u službi opisa lika, česti su motivi ženidbe i udadbe, potrebe za drugim i ljubavlju i uprkos zloj sudbini u svim pričama pulsira život, kao pjesma. Samokovlijini likovi su pred nama ogoljeni do onog najtanjeg i najintimnijeg. Nemoguće je ne misliti o njima nakon što se korice zatvore.

Završit ću citatom iz meni omiljene priče, one o ciganki Hanki.

„Sanjam: ko ležim ja u zabranu, pa se ujutro budim. Istom je progledao dan. Mokri mi obrazi od rose. Protežem se. Pružam ruku da napipam tvoju, a ti još spavaš. Neka ga, nek spava, govorim ja, pa skočim da naberem suharaka, pa ložim vatru. Otrknem pod čergu pa ubacim u njedra pregršt šećera, dohvatim džezvu i fildžane i mlin s kavom, pa letim, letim da te sačekam sa cigarom kad se razbudiš, da uzmem pramen svoje kose pa da ga spalim nad tobom da te niko drugi ne mogne obajati.

Zadihala sam se od trčanja – ko zna kad sve to svršim, pa se probudiš, poljubićeš me za uhom, za vratom, u njedra, pod dojkom, pa pripalit ćeš cigaru s mog ugarka u koji ću pljunuti tri puta, ne bi li mi i dušu uvukao u se, pa da crknem od radosti što sam tvoja.

Tako sanjam ja.“

do sljedećeg čitanja,