“Nekrolog jednoj čaršiji”, Zuko Džumhur

„Nekrolog jednoj čaršiji“ prva je zbirka putopisa konjičkog slikara, pozorišnog scenografa, karikaturiste i putopisca, Zulfikara Zuke Džumhura. Zbirka je objavljena 1958. godine i utabanala je njegov dalji književni put. Družio se i drugovao sa Andrićem, a ovaj mu je u znak prijateljstva napisao predgovor knjizi prvijencu, i to jedini predgovor ikad napisan njegovom rukom. U istom je između ostalog napisao da je Zulfikar „savremen jugoslavenski čovjek… budne pažnje i oštra oka“. I donekle bi se u to moglo složiti sve ono što je Džumhur dalje razvijao u svom djelu. Hodoljubio je i putovao posvuda po svijetu, uvijek čuvajući sebe i ono što jeste, odakle jeste. Hodoljubio je i bilježio, oštrim okom zapažao, detalje za vječnost u slovo i crtež pretvarao.

Iako je i životom pripadao različitim predjelima bivše nam države, mediteran u njemu je nešto što je do kraja bilo i ostalo nepromjenjivo.

„On je rodom iz Konjica, mesta iznad kojeg se BH – zemlja naglo prelama u svoju drugu mediteransku i kako mnogi misle bolju polovinu; dakle Hercegovac, a za Hercegovce je reč veliko iskušenje kome oni mogu teško da odole. U svakom od njih živi potencijalan pisac ili bar usmeni pripovedač.“

Tako je o Džumhuru kazivao Andrić, a ja ne mogu da se ne složim. Riječ nam je, Hercegovcima, u kamenu postala, suncem i Neretvom okupana, dio je i suština nas.

„Nekrolog jednoj čaršiji“ Džumhurov je nekrolog svim čaršijama koje je pohodio, nekrolog u 14 zapisa, lirskih, britkih, protkanih humorom i žestokom ironijom, surovih. Očekivali bismo u putopisu apsolutno oduševljenje pohođenim predjelima, ali kod Džumhura to nije i ne mora uvijek da bude tako. Naići ćemo u njegovim bljeskovitim, „slikovitim, šarenim iskazima“ i osudu i negodovanje i neslaganje. Ali njegove oči, gladne i žedne razumijevanja i različitosti, ne staju. Istanbul je npr. cirkus i „čudovišni ljudski logor što je do danas ostao samo skica velike metropole“, a Jedrene su „kasaba iz koje je ispario život kao voda iz napukle stare činije po čijoj ivici se zadržao blijedi trag starinske pozlate“. Takvim opisima, Džumhur nas vodi u daleku prošlost, u vrijeme koje je bilo i nema ga više, u vrijeme stare i velike slave, u vrijeme nastajanja svih gradova kojima je ostavio nekrolog. Svaki njegov zapis jedna je „mala historija“, kratkim rečenicama napisana, ali s tri tačke ukrašena…

Putopisi kreću iz Počitelja, rođenog „bezimenog, nekrštenog, neturčenog“, pastirske varde na obali zelene rijeke, grada koji su pohodili i čuvali mnogi, a koji danas stoji kao kamena utvrda i takav svjedoči… Odatle, iz nekrštenog i neturčenog putujemo dalje… stopama Bliskog istoka, preko Turske do Arabije, tražeći smisao putujemo po besmislu i stvarnostima punim derta… Vodi nas Džumhur kroz aprile i zime, personificirajući i vremena i mjesta, pa iako su neki zapisi pisani u 1. licu, a ponegdje se pojavi i neki lik ipak glavnu ulogu zauzimaju gradovi, a asocijativnim vezama retrospektivno ili nasumično iz Stambola selimo u Sarajevo, iz Kapali na Baščaršiju… Šetamo sa tim autentičnim slikarom po kaldramama i pustinjama… pa i po vlastitim… pjevamo…

„U pustinjama čovjek je propjevao da ne poludi. Možda se svaka poezija i svuda u svijetu rodila u pustinjama.“

Možda… tragat će za odgovorima Zuko, roveći po sjećanjima, polazeći za legendama, razmišljajući o neprolaznosti i stamenitostima koje odolijevaju vremenima. „Jedno iskustvo više, jedna predrasuda manje“ zapisat će u putopisu naziva „Kamen crnog sjaja“, nastalog u svetom gradu Mekki, jednom od najživopisnijih putopisa djela. Pohodit ćemo, pored Mekke, i Jerusalem pa ćemo se, posmatrajući palestinske izbjeglice, sjetiti odjednom svih siromaha svijeta… Putovat ćemo i po drugim tvrđavama, svjedocima mentaliteta… Pročitat ćemo iz tih redova štogod i od Zulfikarovih religijskih stavova, ali u toj sinesteziji ukusa i mirisa, svjedočit ćemo uvijek objektivnom pogledu na svijet, bez obzira na milje kojem po nekom uzusu autor pripada.

Nekrolog je ovo, ali u njemu je, iako završava smrću, sve živo. Čulno, puno uzvika i krikova, toliko da čujemo i osjetimo, bez obzira na kratkoću i fragmentarnost. Miriše nam i smrdi, živo… smrt je tek „obična i svakodnevna stvar“ koja nikakva uljepšavanja, kao ni na istanbulskim grobljima, ne traži.

Na kraju ću opet citirati Andrića, završne mu riječi predgovora:

„Uzmite je i vi (ovu knjigu) u ruke i čitajte je! Ona to zaslužuje. Čitajući je, putovaćete po ćudljivom redu vožnje, ali zanimljivim putevima, a za vođu i nenametljivog tumača imaćete jednog umetnika živa duha i bogata srca.“